Dugo očekivana, grozničavo iščekivana i mesecima najavljivana druga knjiga Zerokalkarea, ponositog imena „(Skoro.) Svakog. Prokletog. Ponedeljka.“, u izdanju Lavirinta, puštena je u prodaju pre oko mesec dana (cca 1195 dinara). Kao bonus objavljen je i dopunjeni HC reprint genijalnog (i u mom slučaju raspalog od čitanja) „Armadilovog proročanstva“ (iz razloga suviše kompleksnih da se ovde opisuju košta samo 595 dinara), kao i dva genijalna stripa sličnog ali ne istovetnog senzibiliteta – Buleove „Skice iz života“ i „Kad te život ugazi“ Endrjua Sajstona. Četvorostruka doza iščašenih a pak brutalno realnih pogleda na život, posle kojih ne preostaje drugo nego da se setno smejemo nad svojom sudbinom. 


No, da pojasnimo, u slučaju da neko nije upoznat sa kulturološkim fenomenom zvanim Zerokalkare. Mikele Rek, poznatiji kao Zerokalkare, rođen je 1983. u toskanskom gradiću Kortona, a trajno je nastanjen i vegetira u Rimu, stvarajući stripove koji se trenutno u Italiji prodaju bolje nego ploče Bitlsa. Ili ploče uopšte. A ploče su ponovo in, pa vi vidite. Zašto, pobogu, taj lezikolomni pseudonim? Jer je tada mlađahni Kreč (zovimo ga tako jer… pa, videćete) morao u trenu da izmisli neki pseudonim za internet alter ego, iliti nadimak na forumu, a u pozadini se na televiziji vrteo džingl sa reklame za sredstvo protiv kamenca. Zero – nula, kalkare – kamenac, i rođen je pop kulturni fenomen koji je u Italiji važniji od Teksa, Dilana i Zagora zajedno. Ne, stvarno je tako.

Sećam se, ima tome oko tri godine, dakle pre korone, otišao sam na strip-hodočašće u Milano. To je ono kada odete na nekoliko dana, maratonski obiđete zgradu gde je Boneli, muzej stripa (da, i to postoji), desetine striparnica i lanaca knjižara – gde gledate isključivo nepregledne police sa stripovima – a voljena vas supruga onako, malo mrzi. I pomalo sažaljeva. I can live with that.

Elem, baš tada je objavljeno italijansko izdanje novog albuma Korta, „Ekvatorija“, svakoliki Dragoneri, Magnusi i slični su se smešili sveže odštampani sa polica. A ispred knjižare Feltrineli blizu Duoma, baš gde sam naumio tog dana da odem, red klinčadije od 14 do 25 godina protezao se desetinama metara ispred ulaza. Svi sa stripovima pod miškom. „Kako diiivna dečica!“, pomislih, potajno psujući omladinu u rodnoj zemlji koja jedva da zna šta je strip. Avaj, ni ovi verovatno ne znaju mnogo više o stripu uopšteno od klinčadije kod nas, već su došli u idolopoklonstvo mesiji svoje generacije – Zerokalkareu – koji je tog dana potpisivao u tom hramu kulture svoj novi strip.

Otprilike to tako izgleda u Italiji. Ovde pak o Zerokalkareu znaju probrani posvećenici u strip kulturu, i to oni koji su imali dovoljno vizije i sreće da kupe „Armadilovo proročanstvo“ 2015. godine. Skoro šest godina kasnije, eto nam i druge knjige. Srećom, ono što je manjkavo ritmom izlaženja, nadoknađeno je vrhunskim kvalitetom izdanja i sadržaja.

Dobro, majku mu, Dragomiroviću, u čemu je poenta sa tim Zerokalkareom? Da, znam, digresije su mi poput simfonije, nikako da se završe.

Skapirali ste da je Zerokalkare nešto popularno u Italiji, duhovito i da su kod nas objavljene dve knjige, ali ima još dosta materijala za izdavanje. Reč je o serijalu više ili manje povezanih fragmenata iz samog autorovog života. Glavni akteri su sam Zerokalkare, njegov izmišljeni prijatelj i alter ego Armadilo (ono, pravi armadilo veličine čoveka koji priča sve i svašta), i Zerovi prijatelji, porodica, saradnici, komšije i svi ostali koji zadiru u njegov hermetički habitus. Ali, poenta stripa jeste Zerokalkareova autoironija, odnosno način na koji on sagledava okoliš i projektuje sopstvene fobije, ekscentričnosti, frustracije, postupke i sumnje. Zerokalkare/Zero/Nula/Kreč je konstantni predmet sopstvene kritike, i to ne kroz sferu svojih stvarnih postupaka, već putem sopstvene interpretacije tih istih činjenja. To, naravno, ne podrazumeva da je fizički Zerokalkare, Mikele Rek, išta slično svom stripskom alter egu, ali napisan je i nacrtan do te mere sugestivno i naizgled iskreno da to uopšte nije predmet misaonog procesa. Nije nam, naime, važno da li čitamo stvarne ili izmišljene dogodovštine Zerokalkarea, jer su one toliko brutalno iskrene i smešne da je sam užitak čitanja sve što nam je potrebno. A u toj prizmi samointerpretacije Zerokalkarea većina nas može da prepozna sopstvene dnevne i noćne more egzistencije. Još veći stepen identifikacije je prisutan kod generacije milenijalaca, pa otud i generacijska demografija u gorepomenutom redu ispred Feltrinelija.

U toj neprekidnoj plejadi ludosti, cinizma i ekscentričnim eskapadama, provejava i doza teskobe. U „Armadilovom proročanstvu“ to je bilo pitanje smrti nekadašnje simpatije, dok u „(Skoro.) Svakog. Prokletog. Ponedeljka.“ taj osećaj onespokojenja je u plivanju na pučini života, samostalnom životu u iščašenom i kompromitovanom svetu koji je starija generacija ostavila u nasleđe. Ovde Zero sažima frustraciju čitave generacije, kojoj je u amanet ostavljen svet koji nisu birali, ali im je zapao takav.

„Jesi sto posto siguran da će ovo čudo da pluta?“
„Drvo je. Naravno da oće.“
„Ma, prvo pluta, al’ onda se natopi i potone.“
„E pa, kad se natopi, onda ćemo videti šta dalje. Idemo redom, jedno po jedno.“
„Ok. Jedno po jedno. Šta ćemo onda sad da radimo?“
„Šta pa možemo? Da držimo glavu gore.“
„Jasno. Glava gore. Ali dokad?“
„Pa… Dok se drvo ne natopi.“

Ohrabrujuće je da generacije koje čitaju Zera kapiraju ove alegorije. Ne samo to, nego se i prepoznaju u njima, čak i bolje od nas. Uljuljkani bumersi i eklektična genX su imale svoje mesije. Mi smo kidali na Kurta Kobejna i Mebijusa, thank you very much. Za milenijalse je Zerokalkare uzeo uzde u ruke, i mogu vam reći da mi se čini da nas ne vole (volite?) baš preterano. Kakav clusterfuck ostavljamo u nasleđe, nije ni čudo. Generaciji kojoj je u amanet ostavljeno da pluta dok se drvo ne natopi i potone u okean ostavljenih nadanja i snova, ni ne ostaje drugo do da hejtuje one koji su brod potopili.

No, nije sve tako crno. Naprotiv, Zero nas gađa smešom humora i cinizma, kao što smo rekli, u kojoj je najveća žrtva niko drugi nego on. On je taj koji ne plaća račune na vreme, napušta stan kad postane suviše prljav da se čisti, koji se tovari grickalicama i smećem (degenerativni fastfuditis) i hejtuje… pa, manje više sve što diše i hoda na dve noge. 


Na oltar divljenja i muštuluka treba staviti i ingenioznog prevodioca/adaptera Vladu Tadića, koji je preveo obe knjige Zerokalkarea za Lavirint. Ne pristajem da pročitam nijednog Zera a da nije Tadićev prevod, isto kao što je Alan Ford samo Briksijev, Asteriksi i Talični su Dimitrijevićeve majstorije, Dedpule ne prevodi i adaptira niko kao Draško Roganović… Neko delo prosto vapi za time da se s njim u koštac uhvati genije svog zanata. Tako je i ovde. Tamo gde Zerokalkare koristi lokalizme i kovanice koje nama ništa ne bi značile van italijanskog pop-kulturnog miljea, Tadić maestralno uskače sa adaptacijama koje gađaju u centar. Opšta mesta popularne kulture su, naravno, i dalje tu.

I, za kraj, da se vratimo još jednom na fenomen zvani Zerokalkare u širem spektru. Nema sumnje da se njegova slava polako ali sigurno preliva van granica rodne mu Italije. Dobro, igrani film „Armadilovo proročanstvo“ od pre nekoliko godina i nije nešto značajnije pogodio u srž stripa. Ali već je najavljena crtana serija za Netfliks u kojoj aktivnije učestvuje Zerokalkare. Prema najavama i tizerima, to će biti prava stvar. A dve Lavirintove knjige su idealna prilika da nekim mlađim naraštajima nadobudno kažete: „Zerokalkare?! Sine, ja sam ga čitao pre nego što si se ti rodio, dok su samo Italija i bivša Juga znali za njega…“ Tu negde će vam se potomak isključiti na autopilota i prestati da vas sluša, ali satisfakcija da ste opet izdominirali njegovim životom neće biti merljiva rečima. Makar do večernje terapije.

Nikola Dragomirović