The Smiths: Zašto se raspala jedna od najintrigantnijih grupa britanske pop scene osamdesetih



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Listopad 1987: Grupa The Smiths prestala je postojati prije negoli je ispunila brojna očekivanja publike i prilično naklonjene rock-kritike. Odlaskom gitarista Johnnyja Marra, pjevač Morrissey ostao je bez prave potpore u vlastitom sastavu...

"The Smithsi su rock and roll grupa. Nastupali su po Manchesteru i oko njega, u dvoranama koje se toliko razlikuju jedna od druge, koliko se već mogu razlikovati mali klasični barovi i tehnološki ušminkana Hacienda... Upravo im je izašao singl, slijedi album i skromna turneja. Ne zaboravite (ih)..." (NME, 14. svibnja 1983.)

"Ne poričem, bilo je stanovitih teškoća s ostalim članovima grupe. Smithsi su onaj tip banda koji crpe svu energiju i uzima ti cio život. No, glavni razlog za odlazak iz grupe jest taj što želim uraditi nešto što nije u muzičkoj domeni Smithsa", rekao je gitarist Johnny Marr obrazlažući svoj odlazak iz grupe u NME-u 8. kolovoza 1987. 

Ta dva novinska isječka manje-više precizno obuhvaćaju cio raspon u karijeri odnedavno upokojene grupe Smiths, nesumnjivo jedne od najintrigantnijih pojava britanske pop-scene osamdesetih godina.

Odlazak gitarista, dok u grupi i dalje ostaje njen karizmatski frontman, najčešće se uvijek rješava brzopoteznim audicijama ili uskakanjem nekog već potvrđenog, ali novog člana na upražnjeno mjesto.

Unatoč nakani pjevača Morrisseya da grupu održi u životu (posebice nakon potpisivanja za velikog izdavača, koncern EMI), odlazak Johnnyja Marra nepobitan je kraj grupe. Jer, kako je neki britanski kritičar napisao, bez Marra i njegova glazbeničkog rafinmana, bez Morrisseyeva energetskog naboja - nema ni Smithsa!

Iako su Smithsi oduvijek djelovali kao band u punom smislu te riječi, upravo im je dijametralno različit glazbeni senzibilitet gitarista Marra i pjevača Morrisseya osiguravao prepoznatljiv zvuk sročen od začudno djelatne smjese Morrisseyevih tekstova, nalik introspektivnim putovanjima, i Marrova osebujnog zvuka gitare.

Taj gotovo isposnički čist zvuk građen na gitari Rickenbacker Johnnya Marra, u doba potpune dominacije industrijske studijske alkemije i kićenih producentskih naslaga, te Morrisseyevi pomalo hermetični tekstovi, bliži fascinaciji Oscarom Wildeom ili Anthonyjem Burgessom negoli općim mjestima rock-ikonografije Smithse su pretvorili u metaforu novog britanskog popa.

Grupa je pored kultnog statusa, izborenog prvim singl-pločama, trebala biti i temelj nezavisne srednje struje, podjednako otklonjena od alternativnih projekata kao i od dozlaboga ofucanih klišea pop-mainstreama.

Smithsi su od početka (od singla Hand In Glove, u svibnju 1983.), pa do kraja (Girlfriend In A Coma) uporno objavljivali i singl-ploče, više ili manje komercijalno probitačne.

No, ako su neke od tema sa singlica prilično bijedno prošle kod kritike i publike (Shakespeare’s Sister, Bigmouth Strikes Again... ) albumi su najčešće dobro prolazili, pogotovu jer je grupa cijeli svoj opus objavila za nezavisnu kuću Rough trade.

Smithsi zadržavaju poziciju "atrakcije u otklonu"

Prvenac je, možda, donekle razočarao dio sljedbenika koji su Smithse doživljavali kao kult-grupu, razmaženih sjajnim singlicama Hand In Glove, Handsome Devil, What Difference Does It Make, no, s druge strane, poslužio je kao dokaz da se Smithsi razlikuju ne samo od pop-nejačadi s rang-lista nego i od drugih jednako zanimljivih aktera novih stremljena (Prefab Sprout, Go-Betweens... ).

No, album Hateful Of Hollow, objavljen iste godine, pravi je trijumf: album s nekima od najuvjerljivijih skladbi (How Soon Is Now, Reel Around the Fountain...), nadahnuto odrađenim za BBC-jev radijski šou-program znanog Johna Peela i Davida Jensena.

Tek nakon albuma Hateful Of Hollow Smithsi su dosegli pravu zrelost, smatrao je Morrissey, ne samo u građenju one specifične smitovske zvučne slike nego i u tekstovima.

Morrissey tvrdi da je oduvijek namjeravao reći ono što misli na najjednostavniji način, bez mnogo konfuznih metafora. Smatrao je da uobičajena, skromna leksika popa (uistinu nalik rječniku za lobotomičare) jedva omogućuje osnovnu komunikaciju, a kamoli nadahnut iskaz.

Morrisseyevi tekstovi, zaboravimo li načas znanu patentiranu slagaljku Elvisa Costella, bez konkurencije su u britanskom popu, a njihova kvaliteta kulminira na albumu Meat Is Murder, briljantnom komadu plastike s fascinantnim Marrovim gitarističkim zvukom.

Meat Is Murder jest ploča koja je dovela Smithse na prva mjesta britanskih rang-lista, osigurala prvu veću turneju s eksplozivnom završnicom u rasprodanom londonskom Royal Albert Hallu.

Ipak, u prvom redu zbog Morrisseyeva opsesivnog napora da očuva potpunu autorsku slobodu i djelovanje izvan stereotipa megabiznisa, Smithsi zadržavaju poziciju "atrakcije u otklonu", bojkotirajući, primjerice, i pozive za Live Aid, te učestalo prolijevajući žuč u intervjuima na račun britanske kraljevske obitelji.

Istodobno, čini se, počinje i postupno raslojavanje unutar grupe; Morrissey je u štampi prozvan glasnogovornikom grupe, jer sve više istupa kao motorna snaga banda, postupno "istiskujući" Marra s mjesta ravnopravnog i nezaobilaznog koautora jedinstvenog Smiths projekta.

Srećom, ravnoteža u autorskom dijelu posla sačuvana je; bolje potvrde od sjajne ploče Queen Is Dead, teško da je moglo biti.

Naslovom i glavnom temom album sugerira višeznačnost cijele ploče. Naime, kraljica nije samo sinonim za britansko monarhističko nasljeđe nego i gotovo deklarativan Morrisseyev odgovor na vlastitu biseksualnu prirodu i česte spekulacije o "aseksualnosti".

Ujedno, kako će to zapisati u svojem osvrtu Adrian Thrills, "riječ je o rock-ploči kakvu biste željeli slušati cijelu godinu".

Singlice, koje su uredno objavljivane između albuma (kompilacijskog The World Won't Listen, te posljednjeg, nedavno izašlog Strangeways, Here We Come), samo su naglašavale Morrisseyeve ideje, izazivajući, gotovo u pravilu, burne reakcije štampe.

Bilo da je riječ o napadu na monarhiju (Queen Is Dead), optužbama zbog poticanja na samoubojstvo (Asleep), ili zbog (sic!) rasizma (Panic) ...

Singl-ploče podgrijavale su atmosferu konfuznosti unutar i izvan Smithsa, koja će kulminirati nakanom Marra da napusti grupu i nastavi samostalnu karijeru.

Ako je Smithsima bio potreban reprezentativan nadgrobni spomenik, osigurali su ga neposredno prije razlaza: najprije izuzetnim singlom Shoplifters Of The World Unite, a potom i uistinu sjajnim albumom Strangeways, Here We Come, možda i najboljom velikom pločom u cijeloj karijeri grupe.

Nažalost, zasigurno i posljednjim komadom plastike s imenom The Smiths.

Napisao: Zlatko Gall (Studio, 1987.), obrada: Yugopapir



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Vesti

10 najčitanijih

Arhiva