Sasvim je moguće da se susrećemo sa prvim ovakvim slučajem u kinematografiji, a ne bi me čudilo da bude i jedini. „Liga pravde“ iz 2017. je, kao što verovatno svi znaju, usled povlačenja Zeka Snajdera i supruge/producenta Debore Snajder sa projekta zbog lične tragedije, ostala poluproizvod koji je zbrda-zdola skrpio Džos Vidon. To krpljenje je podrazumevalo i radikalno menjanje koncepta filma, tona, dosnimljavanja, urnebesnih efekata i gigantskog flopa na bioskopskim blagajnama. Zek i Debora Snajder su u međuvremenu, sasvim razumljivo, vidali rane zbog samoubistva ćerke, a režiser je govorio kako nikad nije odgledao bioskopsku verziju „Lige“. S druge strane, brojni fanovi su tvrdili da postoji režisereva verzija filma koja je „genijalna“, koja oslikava pravu viziju ovog vanvremenskog autora, genija, padišaha kinematografije i superherojskog žanra, i koja bi ostavila svakog u beznađu epifanije nakon koje bi svaki sledeći superherojski film izgledao deplasirano. Otud i godine kampanje #releaseTheSnyderCut, koja nam je na kraju 18. marta na HBO Maxu donela četvoročasovnu autorsku verziju „Lige pravde“ Zeka Snajdera.

I tu bi priča bila gotova da se sve zaista tako odigralo, a i da je „Liga pravde“ Zeka Snajdera zaista film kakvim se predstavlja.

Zapravo, ovde je reč o kombinaciji internet marketinga i pamćenju na nivou zlatne ribice kod većine konzumenata. (Da prostite.) Sve bi to bilo lepo i krasno da smo kolektivno zaboravili skoro blasfemični uradak poznat pod imenom „Čovek od čelika“, koji i pored relativno zanimljive premise i realizacije pati od ozbiljnih nedostataka u pogledu stripskog kanona prvog superheroja na svetu. Već sledeće nedelo Zeka Snajdera, „Betmen protiv Supermena“, ilustrativno je dokazao ono što se u prethodnim filmovima moglo naslutiti kroz procepe – Zek Snajder je neosporni mag vizuelne estetike superherojskog žanra, i poseduje zavidan talenat za režiju, ali jednostavno ne razume likove sa kojima se hvata u koštac. Naravno da „Betmen protiv Supermena“ ima verne fanove, zelotske zaljubljenike u Snajderovu „viziju“, ali neka mi oproste svi takvi na stavu da su oni zapravo omađijani tom vizuelnom estetikom i zarad toga su spremni da zanemare suštinu. A suština je da je Snajder opsenar koji sistematski ne shvata niti Betmena, niti Supermena, pa ni Čudesnu ženu (uprkos čudesno šarmantnoj Gal Gado). Kad smo kod toga, niti blaziranu Lois Lejn, pa ni skrajnutog Džimija „Blink and you’ll miss him“ Olsena, niti ostale činioce DC univerzume. Ili, narodski rečeno – spolja gladac, a unutra jadac.

Elem, „BvS“ je maestralno propao na boks ofisu, ali Snajderu je ipak pripala čast da režira nastavak, „Ligu pravde“. Međutim, ono što mnogi zaboravljaju su upravo te katastrofalne kritike „BvS“, finansijski neuspeh i opšte nezadovoljstvo čelnika Vornera Snajderom. I tu dolazimo do kolektivnog zaboravljanja. Svi pominju mantru kako je Snajderova „vizija“ osujećena zbog lične tragedije u martu 2017. godine, a da ono što smo dobili kao finalni proizvod ni izbliza ne oslikava ono što je dotični zamislio. Avaj, mesecima pre tog kobnog marta 2017. „Liga pravde“ je bila na klimavim nogama. Interna prikazivanja nedovršenog filma su ocenjena izuzetno loše, Snajder nije imao potpunu kreativnu kontrolu nad projektom, borio se i natezao sa Vornerom i rukovodstvom oko svake sitnice, imao na svakom koraku nadzirače koji su mu gledali preko ramena, i nezadovoljstvo je svakako poprimalo razmere katastrofe, koja se na kraju i desila. Nevešto skrpljen film iz 2017. jedva da vredi pomenuti. Pa i nećemo, makar zasad. Poenta je da se krah „Lige pravde“ nazirao na horizontu i pre nego što se Snajderu desila tragedija. 

Premotajmo sad na 2021. godinu, tačnije na sudbonosni 18. mart.


Da, odgledao sam četvoročasovni behemot, i to čak dva puta samo da bih bio apsolutno siguran u ono što formira mišljene o Snajderovoj verziji „Lige“. A to je da je reč o galimatijasu beslovesnih i loše skrpljenih scena koji je najbolje ilustrovati parafraziranim rečima jednog drugog kritičara: „kao da gledate farbu kako se suši“.

Pre nego što očekivani revolt Snajderovih zelota odjekne do Alfa Kentaurija, elaboriraću MOJE viđenje Snajderove „Lige“, i ne očekujem da iko bude stoprocentno saglasan sa iznesenim. Ali, hajde da iznesemo neke činjenice da nam se ne bi ponovo desila neka nova „Liga“ i neki drugi Snajder.

Iznećemo prvo najočiglednije pozitivne aspekte Snajderove „Lige“, jer, verujte mi, ni ja ne sporim da ih svakako ima.

Prvo, vizuelni aspekt „Lige pravde“ je izvanredan. Film je vizuelno odlično osmišljen, i tu se ne može izneti zamerka. Uostalom, niti „BvS“ nije vizuelno loš. Dobro, osim katastrofalnog kastinga histeričnog Leksa „Transfer blama“ Lutora, i nešto manje katastrofalnog ali ipak lošeg odabira Ezre Milera za ulogu Fleša. Sve ostalo je sasvim kvalitetno i u velikom broju kadrova zaista prelepo. Kome je takav aspekt filma najvažniji svakako će uživati u skoro sva četiri sata filma, iako mu možda čula otupe i moždane ćelije odumru od monotonije. Ali, bar se može reći – film je baš lep. Osim što ni to nije u potpunosti zbog sasvim nerazumljive odluke Zeka Snajdera da razmera snimka bude 4:3, kao i činjenice da „šavovi“ u filmu bodu oči. Naime, da li zbog nedostatka vremena za finalizaciju ili nekog drugog razloga, montaža je na mahove nevešto izvedena i jasno se raspoznaju delovi ranije i kasnije snimljenih kadrova, kao i delovi filma koji su skoro neprirodno prilepljeni jedni na druge.

Dalje, da istaknem još neki pozitivni aspekt, Novi bogovi, tačnije nekolicina bogova sa Apokolipsa koje smo imali prilike da vidimo, izvanredno su preneseni. Moja glavna bojazan bila je da će doslovno biti preneti New52 verzije Darksajda i ekipe, lišeni svake pa i najmanje karakterizacije i osobenosti. Ipak, Snajder je izgleda bolje skapirao Darksajda, DeSada i Stepenvulfa nego članove Lige pravde, pa su ovi preneti zaista fascinantno. Posebno taj odnos tri boga, odnosno Darksajdova dominacija nad DeSadom i Stepenvulfom koji se nadmeću za naklonost gospodara. Čak i prisustvo antiživotne jednačine i njena uloga u filmu brišu bljutav ukus potpuno promašenog koncepta Majčinskih kutija.

No, sve to ne menja činjenicu da je film prokleto dosadan i rastegnut. Kao ostrašćeni fan DC-ja, posebno Betmena, mučno je gledati četvoročasovno čerečenje omiljenih nam likova u potpuno bizarnom maniru. Betmen bi trebao da bude pokretačka snaga koja ima scenario na scenario za svaki scenario i da bude uvek pet koraka ispred svih. Ovde okuplja tim, ili makar pokušava jer je doveo samo Fleša koji se iskreno ponaša kao da mu je IQ negde na nivou sobne temperature. Ostatak filma statira, pozajmljuje tehnologiju i reklamira mercedesa, i uglavnom deluje na osnovu „vere“. Jer u „BvS“ je bio paranoik, a sad je odlučio da veruje. I tako on veruje u Supermena, mi verujemo u Supermena, svi veruju u Supermena… I dok se Supermen ne uključi u borbu, a to se desi oko 3 sata i 22 minuta od početka filma, Stepenvulf ih praši na svakom koraku. I ne samo njih nego i Atlatiđane i Amazonke, i skuplja kutije. Zar to ne podseća na Vidonovu verziju. Pa da, podseća, zato što je u suštini reč o istom filmu, samo duplo dužem. Iz Vidonove „Lige“ iskorišćeno je oko sat vremena materijala. Odnosno, Vidon je iskoristio sat vremena Snajderove „Lige“ za svoju abominaciju. Ali, kad se sve sabere i oduzme, sve je to isti film. I kako Betmen „okuplja“ tim, i (skoro) kako oživljavaju Supermena, sve sa šorkom kod spomenika gde toples Kal-El praši ostale Ligaše. Pa čak i Gal Gado koja izgovara čuveno „Kal-El, the last son of Krypton, remember who you are!“ glumačkim dostignućima paradajza. Doduše, nema onog još blamantnijeg „do you bleed“ trenutka kada Supermen prepozna Betmena; to je, hvala bogu, ipak ostalo u Vidonovo “viziji“.

Dakle, film je suštinski isti kao onaj iz 2017. godine. Naravno, jer je reč o istom filmu i scenariju, koji je Vidon dodatno nagrdio i banalizovao. Četvoročasovni Snajderov behemot je bolji, ali od „Lige“ iz 2017. nije teško biti bolji. I prosečna epizoda „Henrija opasnost“ na Nikelodeonu je bolji film od toga. Ali, šta je tu Snajderova „vizija“ koju fanovi toliko frenetično ponavljaju kao mantru. Pa ista ona vizija koja je propala na boks ofisu kad je reč o „BvS“, i ista ona vizija koja je napravila kostur Vidonove „Lige“. Oduzmu se faktički najidiotskiji delovi – jurnjava i evakuacija onim ruskim gradićem, one ljubičaste „ŠtaGodDaSu“ koje izbijaju iz zemlje kad rade Majčinske kutije i slično – i na taj kostur se doda 3 sata relativno nebitnog materijala, i dobije se „Snyder Cut“. Naravno da su neke priče i motivacije dopunjene! Na ta tri sata snimaka moralo je da bude ubačeno makar nešto konstruktivno. I film je vizuelno lepši, to je neosporno.

Šta je tu u stvari Snajderova vizija iz 2017, odnosno traženi director’s cut, nikad nećemo saznati. Snajder je fakat skrajnut s projekta i pre lične tragedije. Niko me neće uveriti da nije odgledao bioskopsku verziju, i izbacio potom Vidonove delove, a i svoje, koji su najviše boli oči. A šta je ubacio za ove tri godine sam bog zna. To je kao kad idete na fakultet, pa postoji razlika kada radite test u amfiteatru i kada ga odnesete kući i bistrite nad njim par godina. Verzija koju smo sada dobili niti je ona koju bismo videli u bioskopima godinama ranije da je Snajder ostao na čelu projekta sa svim autorskim slobodama, niti je neki mitski director’s cut koji je Snajder izvukao iz fioke i oduvao prašinu sa njega. Već je to neki treći film, stvoren da zadovolji horde zelota, skrpljen od delića svega, sa nešto dosnimljenih i dosmišljenih kadrova, i ništa više od toga. Šta je u te tri godine Snajder naknadno ispeglao i smislio, a šta je izbacio iz „one“ verzije scenarija jer je shvatio da je glupo do neopisivosti, nikada nećemo saznati. Ovako, dobili smo „siguran“ film, srednje rešenje koje ide bez ikakvog rizika od propasti. Sve manjkavosti mogu se objasniti mantrom da je to posveta fanovima i da nije ni namenjeno kao finalni bioskopski proizvod, već da je sređen grubi materijal sa nešto animacije i montaže. Većini je zanemarljivo što su DC likovi u filmu brutalno sakati i neprirodni, i što to nema veze sa nekom vizijom na koju se mnogi pozivaju. Jer, a to je makar moj stav, Snajder nema viziju, već samo talenat da drek zapakuje da izgleda na oko zamamno.

Ali, to je sve. Četiri duga sata donose pregršt novina na nivou kameo pojavljivanja, mnogo preispitivanja, i dosta vizuelnog fejs liftinga. I to u razmeri 4:3, koja nas na najbezvezniji mogući način vraća u vreme katodnih televizora.

Da sam pročitao makar duplo manje DC stripova, ili imam 30 godina manje, verovatno bi mi ovo bio najbolji superherojski film koji sam pogledao. Ali, avaj, nije.

Nikola Dragomirović