Malcolm and Marie je trebalo da bude jedan Ko se boji Virdžinije Vulf tip filma za milenijalce, dakle jedna kamerna psihološka drama koja tematizuje dezintegraciju veze u dinamičnim i potentnim razmenama dijaloga jednog para koji rekapitulira i analizira svoj odnos kroz prizmu jednog konkretnog događaja.

U ovom slučaju to su mladi i perspektivni reditelj, njegova devojka sa problematičnom prošlošću, a događaj je premijera njegovog filma s koje su upravo došli. Međutim, nasuprot tome film se pretvara u zamorno, artificijelno i neautentično iskustvo koje po ko zna koji put svu krivicu za očigledan raspad ove veze svaljulje na muškarca. Dok reditelj dolazi kući opijen mogućim uspehom svog filma i željom da se sladostrasti u nadolazećim pozitivnim kritikama, Meri onespokojava misao što joj se on na premijeri nije zahvalio iako je, očigledno, svu inspiraciju za film o mladoj narkomanki vukao iz njenog života i prošlosti.

I tu kola kreću nizbrdo u razmeni nekoliko živopisnih svađa u kojima se menje fokus “lika koji dominira nad onim drugim” i koje se na momente prekidaju vinjetama svakodnevice kao što je pranje zuba ili pušenje cigarete. Iz dijaloga saznajemo da je Malkolm, zapravo, arogantni, prepotentni i narcisoidni reditelj-vampir koji je Meri kreativno i emotivno “isisao” do poslednje kapljice i da je njegov odnos prema njoj, zapravo, vrlo problematičan. Iako i Mari nije cvećka, razgovor teče tako da nam manje-više ogadi personu reditelja naduvanog ega koji čak i makarone sa sirom jede na tako nasilan i iritantan način da nema šanse da ga simpatišemo.

Međutim, problem ovog filma, iako na momente pleni scenama koje su dramski vrlo intenzivne i koje podsećaju na pozorišni komad koji izvode dvoje vrlo raspoloženih glumaca, što ti likovi nikad ne oživljavaju pred nama kao stvarne osobe, i što prema njima i njihovoj vezi nikada ne uspostavljamo kakav emotivni most – oboje su zapravo vrlo veštački, iskonstruistani, smešteni u artificijeno stilizovanu crno-belu scenografiju koja treba da istakne “umetnički” aspekt filma. Nijedan razgovor ne deluje životno i autentično, svi su “prenapisani”, preliterarni, prenakinđureni rečima, epitetima, metaforama, kao da ih je pisalo dete u naboju kreativnog zanosa bez ikakvog smisla za suptilno nijansiranje karakterizacije likova.

Crno-bela fotografija, iako filmski “lepa” doprinoseći osećaju izolovanosti i likova i prostora oko njih usred noći, zapravo samo upućuje na pretencioznost rediteljevu u čijoj glavi je takav način snimanja jednako “art film”. Malkolm i Meri ima u sebi nekoliko minuta vrlo fino odglumljenih scena, ali za razliku od, recimo, “Bračne priče” nijednom ne uspeva da svoje likove predstavi životnim i simpatičnim, i, zapravo, ne analizira promenu dinamike jedne veze kroz ozbiljnu analizu već svaljuje svu krivicu, jeftino, samo na megalomasku verziju muškarca koji se davi u sopstvenoj viziji o veličini. Dobra strana filma jeste što pokazuje da je film moguće snimiti čak i usred korona krize.

Slobodan Novokmet