Uspešan metal bend izbaci nekog od svojih članova. Ovaj se zakune da će se "osvetiti" i odluči da formira potpuno novu grupu sa novim imenom, logotipom, novim pesmama, novim članovima i tako dalje. Da sve od sebe da bude bolji od svojih nekadašnjih drugova iz benda. Nakon toga neki od fanova nastave da podržavaju stari bend, a drugi se zalepe za novu priču njihovog omiljenog frontmena. Zvuči li vam to poznato? Pa, ako zvuči... žalim slučaj: omatorili ste.

Da, jer to se više ne događa. Jeste li primetili da postoje bendovi koji sviraju potpuno iste pesme i koriste (skoro) isto ime? Znate li za "Venom"? Pa, onda verovatno znate i za "Venom Inc". Ako ste čuli za "Terrorizer", onda ste možda čuli i za "Terrorizer LA". Ako ste pak fan benda "Entombed", onda vam je i "Entombed AD" drag. Sličnih primera sasvim sigurno ima još. Kad su izbačeni članovi formirali te grupe, zašto nisu počeli sasvim novu priču sa istom vrstom muzike, bez obaveznog sviranja istih starih pesama iznova i iznova? Ako su već rešili da stvaraju novi materijal, zašto su stava da one ne bi bile prihvaćene kao one koje su ranije svirali?

Odrastao sam devedesetih godina prošlog milenijuma, kada je muzika osamdesetih bila prezrena i potcenjena jer su rok i metal muzičari pokušavali da "dostignu nove nivoe iznad proste distorzije i brzine". I to je bilo grozno! Bez brzine, bez brutalnosti, bez ludila, a onda... došao je novi vek i započeo preporod pravog metala. Konačno slava! Stari bendovi su se ponovo oformili, muzičari su opet svirali brz metal, nije moglo biti bolje! Ali muzička industrija uvek nađe način da upropasti stvari.

U novom milenijumu, punom starih bogova metala koji sviraju na vrhuncu, novi bendovi (koji su goreli od želje da budu makar malo poštovani) prosto nisu mogli biti primećeni od strane muzičkih kuća, promotera i medija ako nisu već od ranije poznati. A, pod tim "od ranije poznati" mislim na to da su redovno bili na turnejama, imali stabilnu diskografiju i tako dalje. Kad god bend započne karijeru bez novca i sa željom da postane važan samostalno, njihovo ime i muzika ne znače praktično ništa koliko god da su talentovani. Tako da kad god neko mora izaći iz svog starog i poznatog benda, šta radi? Bang! Započne svoj novi projekat sa skoro istim imenom i upotpuni ogroman deo svog živog nastupa "svojim verzijama" pesama koje su ga i proslavile. Nema više mesta za "osvetničke bendove". Nema više kreativnosti, nema tenzije, nema ushićenja zbog otkrivanja kako će nova grupa zvučati. Samo gomila starih ljudi koji ponavljaju ono na šta su navikli... ponovo i ponovo.

I ne možemo da ih krivimo, jer to i nije njihova krivica. Nemojte tvrditi kako su gomila prodanih duša. Svako ko svira zna koliko je danas teško promovisati svoj novi bend kad ljudi ne daju ni pet para za tvoju muziku jer ti ime nije "dovoljno veliko". Dobro, dobro... Možda muzičari o kojima pričamo imaju više šanse nego drugi ljudi iz branše što se tiče zadobijanja poštovanja za svoje nove bendove. Ali, ko je za to kriv? Muzička industrija? Muzičari i lenjost da učine nešto novo? Precenjena muzika iz prošlosti? Ograničeni umovi fanova kojima su važne samo stare pesme?

Ko zna... Možda je sve to zajedno razlog, a možda je nešto sasvim drugo. Šta god da je u pitanju, nemoguće je poreći da se preporod starog metala lagano bliži kraju. Stari muzičari ne mogu svirati večno, a muzička industrija postaje zasićena nedostatkom oporavka muzičkih žanrova. Kakav god da je metal, ako ga želite održati u životu činjenica je da moraju nastajati novi bendovi. A osnova svakog novog metal benda je pokušavanje da se granice muzike pomere korak dalje. I pri tome ne mislim na ugrađivanje melodičkih elemenata ili alternativne instrumentacije jer se i to se već ofucalo!

Volite li stare bendove? I oni su nekad bili novi i stvarali su muziku pokušavajući da razbiju ustaljena pravila radeći nešto sasvim drugačije. Nije ih brinulo što ih nazivaju "bednim imitatorima" ili "vonabijima", jer nisu marili za "staru školu" u to vreme. Možete li zamisliti nekog kao što je Quorthon (iz Bathoryja) da daleke 1984. kaže: "Prestar sam da pokušam nešto novo, daj da ostanemo pri staroj školi"? Možete li zamisliti ekipu iz "Carcassa" koji 1987. kažu: "Hajde da ne koristimo povišeno groktanje jer je to za mlade koji eksperimentišu"? Ili Scotta Lewisa (iz Brutal Truth) kako misli "Zašto bih ja svirao brže kada blastbitovi zvuče odlično pri tradicionalnoj brzini"? Svi ti ljudi su probili ograničenja muzičke agresije jer nisu davali ni pet para za ustaljena pravila!

Naravno, uvek će biti onih koji će ovaj članak označiti kao "nametljiv" ili "nepotreban" jer "ne možeš ljudima reći šta da rade". Naravno, to niko ne može. Ali, treba razumeti da dešavanja u metal industriji nikoga neće povrediti, pogotovo ne onoga ko ima muda da probije granice muzičke agresije ne kopirajući svoje idole.

Želim vam divalj dan!

Tekst napisao: Lord of Hate.
Preveo: Radoslav B. Chugaly.
Originalno objavljeno na blogu Ciklonizacija.