Rokenrol kao državni projekat
 

Na kraju šezdesetih godina, rokenrol je bio na svom vrhuncu i, po pojedinim kritičarima, nikada kasnije nije doživeo toliko iskreni prasak energije, bola i slobode. Jer, imali su zbog čega da se bore. Tišinu je najlakše prekinuti bukom.

Problem današnjeg vremena je što ne možemo da nađemo u potpunosti tihu atmosferu u kojoj bismo mogli da preslušamo novi bend. Sve ima međusobnih uticaja, sve se gleda kroz prizvuk istorije i plagijata. Pa i sada, kada bismo sve te najveće rokenrol hitove stavili u žižu javnosti bez nekadašnjeg postojanja, i one bi, nažalost, doživele blisko poređenje sa glavnim, kvalitetnim bendovima koji su još pre toga ostavili svoj pečat kroz istoriju muzike i specifično rokenrola.

1966. Elipse su svirale Titu i on je, eto, tako odmahivao glavom želeći da uđe u kontekst sa mladošću, iako mu je druga strana bila konzervativna i zatvorena, kao što smo i mogli da vidimo u daljim godinama. Taj datum se smatrao prvim momentom fuzije ideologije i antiideologije, koja, naravno, u to vreme nije nagoveštavala svoje buntovničke moći na onaj način na koji mi zamišljamo bunt. Jer, danas je moguće sve reći, uraditi, postići. Najgore što može da se desi je da ti upadnu panduri na gajbu i da te uhapse, samo što taj postupak proizvodi još veći stepen popularnosti i zamišljene viralnosti, nakon toga.

Ako analiziramo tematiku pesama u to vreme, možemo zaključiti da su čak i Elipse i Siluete imale banalne i neverovatno seksualno otvorene reči za tadašnju javnost; pored toga što su svirali tuđe pesme i zbog toga možda zaslužili najveće priznanje, jer su svojim javnim nastupima otvarali vrata ka zapadnoj kulturi i njenim uticajima.

Naravno, sve je servirano na kašičicu i strogo je bilo kontrolisano, loše je reći cenzurisano, jer iz današnje perspektive ta reč je preuzela mnoge negativne konotacije koje se vezuju za sadašnje vrhovno pokolenje. Ne zaboravite da je još od starih vekova, kada je Sokrat popio vanvremenski eliksir, i to bila neka vrsta cenzure, koja je samo imala za cilj da direktno razdvoji ono što je za i protiv vlasti. Vergilije i Ovidije su pisali pod Mecenom koji je bio Avgustov izaslanik.

Današnje vreme nam umesto cenzure i verbalnog delikta nudi ideju političke korektnosti koja predstavlja cenzuru u pravom smislu te reči, samo na drugu loptu, suptilnije. Umesto na silu ubediti čoveka da nešto nije podobno vremenu i mestu, mi polako na kašičicu, u izvrnutom maniru, promovišemo različite slobode da bi čovek sam zaključio da nema potrebe igrati se sa vatrom. Cenzura je prešla u autocenzuru. Marketinški plan je uspeo.

Tako je i rokenrol serviran na kašičicu i umesto suptilnog nagoveštaja da nešto ne sme da se obavlja i opeva, oni su to radili direktno, pod patronatom službi.

Ne želim sada da ulazim u rodoslove i da u vidu žute štample pletem po nekadašnjim velikanima našeg rokenrola, ali jedna stvar je sigurna, svi su oni bili deca funkcionera, vojnih lica i uticajnih ljudi na lokalu i u partiji. Naravno, to nema nikakve veze, jer i dan-danas finansijske mogućnosti diktiraju ko će biti gde i zbog čega, s tim da se talenat ne uzima kao glavno merilo već jedino sposobnost preskakanja i naskakanja na više lestvice. E sad, iskreno je nebitno da li si na vrh planine došao žičarom ili hodom i penjanjem, cilj je isti – doći do vrha. Možda ovo deluje makijavelistički, no ako zacrtaš sebi da želiš da budeš pisac ili muzičar, koje sredstvo opravdava cilj? Nećeš, naravno, ubijati, mada ima i takvih, no moraš znati da je kraj bitan, ostalo je samo vreme provedeno u potrazi za smislom.

Dobro je što je bar neko uzeo gitaru u ruke i krenuo da iskazuje svoju slobodu, u svom vremenu, na svom tlu, o čemu god to bilo. To je bila inicijalna kapisla, a kada se čovek inficira, zaraza se širi neverovatnom brzinom.

Rasplinuo sam se, ali nema veze, sve zarad detaljne analize. I sad, u sledećem tekstu, ja moram ući u podrobnu analizu jednog junaka našeg rokenrola i njegove putanje vrhu koje ja delim na tri ideološke i kreativne vremenske podele:

Sloboda: Mladi generalski sin preko svojih veza i kontakata u inostranstvu dolazi do prvih ploča, prvih gitara i ovaj deo je apsolutno slobodan i maksimalno kreativan.

Spoj: U dodiru sa muzikom, skupljaju se ljudi sličnog opredeljenja i ukusa i počinju da prave bend u cilju promovisanje svoje kreativnosti i slobode koja je počela u prvom koraku napisanom iznad. Vlast je populistička instanca i nju zanimaju samo faktori koji direktno utiču na masu, ne na pojedinca, on je nebitan kao takav, još uvek. Tako da od samog benda zavisi da li će biti primećen. Tako da ne možemo da kažemo da je rokenrol državni projekat od samog početka. Još uvek oni nisu došli do tog stepena razmišljanja da naprave nešto svoje. Samo su sedeli u svojim foteljama i čekali da čuju nešto što povlači ljude. E onda kada analizom shvate da su članovi tog popularnog benda podvodljivi, razvratni, e onda postaju zainteresovani i mešaju svoje uticajne prste.

Slava: Ovo već spada u državni projekat...

Tako da ću već u sledećem tekstu pobliže ući u ove tri vremenske instance koje se vezuju za sve bendove od kraja šezdesetih pa nadalje. A koliko dalje? Saznaćemo uskoro.

Stefan Megić