Danas (18.10.) je objavljen novi album grupe „Repetitor“ pod etiketom slovenačke izdavačke kuće „Moonlee Records“. 

Ovo je njihov treći album i za početak želim da kažem da su prevazišli sindrom „drugog albuma“ koji mnogi bendovi nikada ne preleže kao dečiju bolest. Upadanje u zamku prijemčivosti ili dodvoravanja publici ili omekšavanja zbog umora ili bilo kog sedmog razloga na ovom albumu ne postoji. Album je ono što sam očekivala od ove beskompromisne trojke, samo što ne mogu da kažem da su se ponovili. Minimalizam rokenrola koji se ogleda u sviranju kao „trojka“ bez korišćenja pogodnosti koje studio može da pruži, kao što je peglanje, nasnimavanje ili korišćenje instrumenata koji iskonski nisu deo benda - ovde su oni uzeli kao svoju prednost. Svi vi koji očekujete tako nešto, bićete razočarani. Album zvuči kao dobro snimljena proba. Donekle to je i snaga ovog benda jer kad ih gledate i slušate uživo – to je to. Činjenica da oko deset godina sviraju zajedno je još jedna bitna stvar. Jer znate, bend je kao brak. Ili braku sličan. Kada čujete da neko svira deset godina zajedno, bilo da volite njihovu muziku ili ne, treba poštovati to kao kad vidite srećan par posle mnogo godina braka. E sad znate koliko je to retko i teško. Zato ovde nema izveštačenih trenutaka i zato je „Repetitor“ dobar bend. 

Album je najavljen singlom „Beskraj“ krajem prošle godine i meni je bio na ripit jedno desetak puta. Uvodnim soničnim rifovima dobili smo nepatetičnu ljubavnu pesmu a it is known da ja kao gotičarka uvek padam na romansu. Jaka i malo patološka, defetistička i na tragu sonikjutovskim aranžmanima. Iznenadilo me je kada sam videla da nije prva na plejlisti. Prijatno me iznenadilo. Neobično je. Moram da priznam da sam zato album slušala sa neobičnom pažnjom i koncentracijom čekajući baš tu pesmu, i u atmosferi ljubavnog gnezda. Nemojte pogrešno da shvatite, nema veze sa pravom gotikom. Samo koristim taj izraz da dam poređenje kad je defetizam u pitanju. 

Činjenica je da nikada nije postojala „poplava“ bendova kao što je „Repetitor“. Kao što napisah gore, izražavati se na ogoljeni i jednostavan način nije baš lako. Treba preneti ideju i emociju sa malo tonova i reči, u ovakvu vrstu muzike se treba udubiti i voleti je da bi uopšte dobili ideju o tome šta je poenta. Pesme su više sastavljene od dinamike i jednostavnih parola. I bez duhovitosti, molim. Samo ozbiljno. I do koske. Ima jedan klip na YT koji smo „šef“ (čitaj urednik HC-a) i ja podelili međusobno a to je snimak sa njihovog nastupa u Kini. U neverici sam nekoliko puta gledala desetominutni video gde gomila Kineza divlje hedbenguje i oduševljava se „Repetitorom“ bez da ima pojma o čemu oni pevaju. Što govori u prilog tome da je dobra i iskrena muzika neverbalno iskustvo sastavljeno od čistih emocija koje kroz prste prenosiš na žice-palice kroz struju i zvučnike i koje neko ili prepozna ili ne. Stvar ukusa ako tako volite. 

Oficijala za one kojima je to bitno kaže da je album snimao i producirao Goran Crevar u soničnom studiju „Digimedija“ koji se eto izgleda već ispraksovao za oldskul nojz rokenrol. Samo što ja evo kako pratim taj deo scene mogu da kaže da je ovde briljirao, zato što se tako pogodilo, zato što su oni dali sve od sebe ili zato što mu se više dopadaju od drugih „trojki“.. Ne znam. Ali ako volite raw zvuk svetske alternativne scene ovde ga možete naći. Ja ne bih tako radila svoju muziku ali ovo je možda najbolje snimljena proba u regionu u ovoj godini. . I ovaj put se za dizajn omota u DIY maniru pobrinula koleginica basistkinja Ana-Marija Cupin. 

Singl koji je najavio ovaj album deo je zbirke od osam pesama bez aktivističkog i angažovanog u njima. Kako je i za očekivati kad je ovaj žanr u pitanju. Nema veltšmerca ili lokalnih tema. Unutrašnja lična bol, ljubav i želja da se izbaci iz sebe svaka trunka emocije do te mere da osetiš predivnu prazninu nakon ovih tridesetak minuta žestoke meditacije. Moram da priznam da sam i malo više subjektivna jer skoro svaki bend u ovoj strukturi pomalo podseća na meni omiljene Sonic Youth pa samim tim i uživam na jedan ekstreman način. Zbog forme i ne zato što volim da upoređujem bendove sa uzorima. Ne volim ni kad moju muziku upoređuju. To je malo nezahvalno i autorima navlači nepotreban teret na pleća. Tako da ne želim ni da “Gde ćeš” upoređujem sa bilo čime. Osim kad je estetika u pitanju. 

Sedam žestokih i jedna mantrička tema na ovom albumu su kako rekoh više zbirka pesama nego album u formi u kakvoj smo navikli da slušamo albume. Imam utisak da su nastale i odsvirane u dahu i fokusirane na pronalaženja tog nekog puta kojim bend želi da nestane u pustinji rame uz rame sa nečim što se genarlno zove ljubav. Bilo da je to žena, muškarac, knjiga ili pesma. Bilo da slušam ovaj album iz perspektive POV ili da sam objekat ovih pesama, sve može da stane u onaj trenutak udaljenog vriska na 1:18 pesme “Beskraj”.  

Minimalizam i jednostavnost su stvar ukusa a ne hipstersko foliranje u vremenu u kojem digitalizacija i savremeni načini komunikacije udaljavaju ljude jedne od drugih a i od samih sebe. Tako da kako i sam naziv albuma postavlja pitanje “Gde ćeš”, preporučujem ovu emotivnu eksploziju u svrhu preispitivanja svega što je ovih dana dok je pun super-mesec bio u Ovnu bilo retorički postavljeno kao pitanje među nama. I bez punog meseca, sutra i ovih dana. Ti i ja. U beskraj. Jer nikog nije briga, svi gledaju u svoje telefone.

Olja Wagner