"Počinjem od pretpostavke da je svet okrenut naglavačke. Pogrešni ljudi su u zatvoru, a pogrešni ljudi izvan njega. Pogrešni ljudi su na vlasti, a pogrešni ljudi nemaju moć. Bogatstvo u ovoj zemlji, ali i u ostatku sveta, raspoređeno je tako da ne zahteva malu reformu već drastičnu preraspodelu." 

Godina je 2154. i planeta Zemlja se bori sa velikim problemima. Nezaposlenost, prenaseljenost, sve manje resursa, porast kriminala, ratovi… Da u naslovu ne stoji naziv filma, pomislili biste da prepričavam neke vesti iz Srbije, ali ovde se radi o naučno-fantastičnom filmu sa Metom Dejmonom u glavnoj ulozi.

U tom futurističkom svetu, siromašni i dalje žive na Zemlji, dok je idilični svet bogatih smešten na svemirsku stanicu Elysium, udaljenu 20-tak minuta vožnje spejs šatlom. Zemljom upravlja ogroman birokratski aparat, uz represivnu podršku policije robota, a na Elizijumu vlada demokratski izabrano rukovodstvo, narod živi u komforu i izobilju, a svaka kuća ima svoju medicinsku stanicu koja ih rešava bolesti i smrti.

Zemljanima nije dozvoljen slobodan pristup Elizijumu, a ja tokom filma nisam uspeo da shvatim na koji način se tamo legalno stiže i šta se dešava ako se neko na Zemlji obogati i poželi da kupi kuću u toj svemirskoj stanici. Pretpostavljam da o tome, kao i ostalim bezbedonosnim stvarima odlučuje Džesika Delakur (Jessica Delacourt), elizijumska ministarka odbrane, koju igra oskarovka Džudi Foster (Jodie Foster). Ipak, Zemljani redovno pokušavaju da probiju odbranu Elizijuma i neovlašćeno uđu, pre svega kako bi izlečili decu.

Recept je jednostavan, siromašni moraju rade dugo i mukotrpno kako bi kupili kartu i državljanstvo Elizijuma od švercera zvanog Spajder (Wagner Moura, poznat po ulozi kapetana Robert Nascimento-a iz brazilskog filma Elite Squad) i krenu šatlom ka Elizijumu u nadi da ih neće oboriti neka od raketa zloglasnog plaćenika Krugera (južnoafrički glumac Sharlto Copley, čiji engleski akcenat će vas oduševiti), koji je u službi ministarke Delakur. Ukoliko dođu do stanice, pokušavaju da provale u prvu kuću i iskoriste medicinsku stanicu pre nego što ih policija uhapsi i deportuje nazad na Zemlju.

Max de Costa (Matt Damon, nabildovan, istetoviran i ošišan na ćelavo), odrastao je u sirotištu na periferiji Los Anđelesa, nekadašnji kradljivac automobila, sada je na uslovnoj slobodi i radi u jednoj od fabrika korporacije Armadyne, koja proizvodi oružje za odbranu Elizijuma i umešana je u korupcionašku aferu velikih razmera.

Čekajući autobus, Maksa legitimišu policajci roboti i nanose mu povrede ruke. Maks u bolnici sreće Frej (Alice Braga, devojku sa kojom je odrastao i koja je bila i ostala njegova jedina ljubav), sa kojom dogovara izlazak. Sve bi izgledalo kao potpuno običan dan malog čoveka u fabrici, da se ne dešava kvar i radioaktivni incidenta u fabrici, nakon čega Maks biva ozračen i ostaje mu samo još pet dana života. Znajući da mu je jedina šansa da preživi ako uspe da se domogne Elizijuma, a kao osuđivani kriminalac, to neće uspeti ni na jedan legalan način, Maks se obraća Spajderu za pomoć. Uslov koji Spajder postavlja kako bi prihvatio da prebaci Maksa je da ukrade sve informacije iz mozga Džona Karlajla, izvršnog direktora Armadajna (ulogu tumači osvedočeni tumačitelj negativaca, William Fichtner). Na taj način, došao bi do svih brojeva računa, kompjuterskih šifara i ostalih podataka koje bi iskoristio … pa, za šta ih već šverceri i kriminalci mogu iskoristiti. Naravno, zaplet tu tek počinje i do kraja filma videćete brojne obrte, koji na kraju dovode i do neočekivanih deštavanja po sam sistem Elizijuma.

Mislim da je tema filma odnos bogatih i siromašnih, jaz koji postoji između tih klasa i koji se svakodnevno sve više produbljuje, kao i „građanska poslušnost“, o čemu je Met Dejmon nedavno držao govor, koji se jako brzo proširio internetom. Sa moje tačke gledišta i uz rizik da unesem malo politike u ovaj tekst, Met Dejmon je veoma pozitivan lik, kako god on možda nekome izgledao. Bavi se humanitarnim radom, pre svega u Africi, kao i zaštitom životne sredine, a podržava istu stranku kao i ja, samo on u Americi, ja na Ubu ;)

Film je koštao 115 miliona dolara, a od 9. avgusta 2013. do danas zaradio je skoro 300 miliona. Digitalne scene je vrhunski odradila Weta Workshop, studio poznat po radu na trilogiji Gospodar prstena, kao i mnogim narednim epskim i filmovima naučne fantastike. Scenografiju Zemlje u budućnosti, odnosno Los Anđelesa, verno dočarava sirotinjsko predgrađe Meksiko Sitija, Iztapalapa, dok u Elizijumu prepoznajemo delove Vankuvera i ultra bogatog dela meksičkog glavnog grada, Huixquilucan-Interlomas.

Ako ste u prilici, pogledajte ovu viziju naše planete i zapadnog društva u budućnosti, malo se zabavite uz negativca Krugera, ali obratite i pažnju na raslojavanje društva, kao i stvari koje su mnogi spremni da urade, kako bi sačuvali i uvećali bogatstvo ili osvojili vlast – na bilo koji način.

Stefan Teodosić (Zabavište)