Kreativni posao nije baš matematika. Da je tako: zanimljiva premisa +  dobri glumci + besprekorna režija bilo bi = dobra serija. Bilions, novo čedo AMCija (koji traži sledeći veliki uspeh posle Med Mena) bila bi hit serija. Ona to nije i nema naznaka da će postati. 


Zaplet je borba umova između korumpiranog milijardera brokera Bobija Akselroda (Damjan Luis) i javnog tužioca Čaka Roadsa (Pol Đijamanti). Da stvari budu zanimljivije Akselrod je odrastao u siromašnom Bronksu i svoju imperiju je stvorio sam, teškim radom (doduše ne baš poštenim), dok je Roads iz imućne i uticajne porodice. Da stvari budu  još zanimljivije Roadsova žena (Megi Šif) radi za Roadsa kao in-house psiholog, pa je njen izbor između porodičnog života i profesionalnog samoostvarivanja verovatno najzabavniji podzaplet serije.

Na papiru, zvuči dobro, zvuči uzbudljivo i zvuči aktuelno, jer je već postao kliše da se mrzi Vol Strit, pa je obrnuta perspektiva zanimljiv tvist. U izvedbi pak - sve je mlako. 

Najpre, scenaristi bi spoznali koncept suptilnosti, samo ako bi neko ugravirao “suptilnost” na lopatu i udario ih njom. Akselrod još uvek jede picu u istom restoranu u kojem je jeo kao dečak (samo što je sad otkupio dugove starog vlasnika), jedan od saradnika ga opisuje, ne kao čoveka već kao “nation-state”, jer na njegovom nivou nema dnevnog rasporeda, već se sastanci formiraju oko njega (dok ovo priča gledamo montažu sastanaka, kako se formiraju oko njega!), a na pitanje odakle mu dolaze informacije - odgovara sa “odakle dolazi kiša”.

Roads, pak šeta svog psa te primeti građanina kako nije pokupio izmet sa ulice na šta ga (naravno) natera da isti podigne rukama. Objašavajući zašto to radi, odgovara (inovativno) sa “šta ako bih pustio tebe, onda bih morao svakoga i do sutra bi se valjali u govnima”. Gledaoče, primeti - on je beskompromisan, u malim stvarima kao u velikim. 

Drugo, sa (pokojnim?) Tonijem Sopranom, došla je nova era televizije. Televizije koja sebe shvata izrazito ozbiljno, mnogo više nego što filmovi to čine. Takođe, sa njm je došao i arhetip mračnog, misterioznog, opasnog muškarca - tzv antiheroja. E pa isti je smorio za narednih dvadeset godina minimum. 

Drejper vara žene, pije i mrzi samog sebe. Naki Tompson gradi irsko-italijansku mafiju, Dekster Morgan seče ljude na komade, Volter Vajt postaje samo zlo. Videli smo ovu priču u svim varijacijama u kojem je možemo videti. Magnetski privlačan, misteriozan lik, koga prvo zavolimo, pa zamrzimo, pa zamrzimo sebe jer smo ga voleli.  Problem je samo što posle ovoliko inkarnacija koncept postaje parodija samog sebe. Iza sve te opsesivnosti, prikrivenog besa, nasilja, pušenja tompusa i gledanja kroz prozor u samorefleksiji, dok savršena porodica čeka kod kuće - ne krije se nikakva velika istina (kao što su sve pobrojane serije - namerno ili ne - dokazale). 

Kao protiv otrov anti-heroju, autor ovih redova preporučuje Show me a hero, miniseriju o tome kako događaje formiraju zajednice, institucije i politički procesi, a ne veliki ljudi. 

I na kraju - tu je pitanje tona, odnosno atmosfere. Nije do kraja jasno kako autor hoće da prikažu svet hedge-fondova. Naravno, ovaj svet je glamurozan (svi do jednog likovi u seriji su, rečnikom Bernija Sandersa - one-percenters) i privlačan. Kada isti taj kontekst prikazuje Skrorseze u Vuku sa Vol Strita, on ide all–in ceo film je ekscesu. Pre svega traje tri sata, zatim događaji se smenjjuju munjevitom brzinom, tu su friz frejmovi i dranje u kameru. Kod Bilionsa, ekipa milijardera izgleda više kao da je ispala iz serije Entourage. A to nije kompliment.

Autor ovih redova ima tu nesrećnu osobinu da ne može da prestane da gleda seriju koju započne (ovo je na primer rezultiralo time da gleda Bing Bang Theory, bar tri godine nakon što je serija prestala da bude vredna gledanja). Ukoliko vi imate isti problem, nemojte počinjati. Nećete dobiti ništa previše vredno, a biće vam žao, jer su svi delovi bili tu, samo nije bilo nikog da ih kako treba sastavi.

Jan Kanja