S obzirom da ekipa iz Čačka često putuje sa mojim bendom na svirke, ja sam uvek taj koji se cima oko organizacije puta, oko para, oko ljudi koji otkazuju dan pred polazak, a kad se na sve to nadoveže cimanje oko same svirke i sviranja, često mi presedne organizacija i svirka i zezanje, jer ne mogu da se opustim i uživam, iliti napijem. Ovoga puta se ja nisam pitao ništa, tako da sam se zacirkao već na pola puta od Čačka do Kragujevca, a nisam odustao od cirke do samog kraja večeri, kad sam kao klada zaspao (prvi, naravno) čim smo seli u bus da se vratimo.

Mnogo je dobar osećaj kad ideš u drugi grad na svirku. Šetaš se ulicama gde te niko ne zna, ponašaš se kako god hoćeš i do jaja ti je, iako ti na čelu piše da nisi odatle. Ali baš zato osećaš neku slobodu, kao da si pušten s lanca i da ti niko ne može ništa. Promena sredine je uticala na to da se svi opustimo i uživamo u lepom danu, i da sa puno elana i želje dočekamo početak svirke.


Dok je prvi bend izlazio na binu, lokal se polako punio. Iako je bilo ljudi, najveći deo publike koja se nalazila ispred bine je činila ekipa od oko 20 Čačana, koja je došla da podrži mladi čačanski bend Zbedem sa kojima smo nedavno i razgovarali. Mislim da su kragujevčani tek oko druge pesme skontali da se na bini dešavaju dobre stvari, i tek tada su počeli da ulaze. Prvi takt prve pesme i publika je već poludela. Mlada ekipa iz čačanskog benda je za manje od pola sata žestoko isprašila svoj repertoar od desetak pesama, podigli su atmosferu, a mi smo skakali, urlali, otimali mikrofon, šutirali se i tukli međusobno ko sa Nemcima četres' prve. Odsvirali su momci sjajno, a najbolji aspekt celog njihovog nastupa je bio što su svi videli da se klinci stvarno mnogo dobro zezaju i da zaista uživaju u svom nastupu. Odsvirali su neke nove pesmice koje nisam imao prilike da čujem, sjajno završili svoj nastup i ponosno sišli sa bine. Iako su meni lično mnogo dragi, i kao bend i kao ekipa, ovo što ću sada napisati govorim iskreno, nepristrasno o potpuno objektivno – obratite pažnju na ovaj bend, ako momci nastave putem kojim su krenuli, čekaju ih mnogo lepe stvari u budućnosti.

Slušao sam Nadimač jednom, pre 5 godina čini mi se, kada smo i svirali sa njima. Bili su okej, i ništa više od toga. E sad, kad 5 godina treniraš kao konjina, vežbaš, igraš sa jakim timova, čuvaš kostur ekipe i gajiš svoj stil igre, normalan sled stvari je da iz Srpske lige Zapad doguraš do Lige Evrope i igraš iz iksa u dvojku protiv Hamburga u gostima. Ogroman je to napredak u odnosu na početke benda, dupe – krofna , što bi rekao Meho, bubnjar čačanske Krvne grupe. Iako metal nije moj "cup of tea", sa uživanjem sam ispratio nastup Nadimača i nastavio da se mlatim sa ljudima u publici. Tehniku sviranja neću da spominjem jer je opštepoznato da ljudi jedu malu decu kako sviraju, i da možda najbolji deo njihove muzike pripada sjajnom Dačinom vokalu, ali ću reći par reči o onome što bend daje iza istumenata. Moje mišljenje je da je Nadimač jedan od najboljih domaćih bendova uživo, jer ljudi tako prebijaju one instrumente i iz njih izvlače maksimum, a pored toga odaju takvu energiju i pokreću publiku na totalno i nekontrolisano nasilje. Dačino skakanje na bini i sa bine u publiku, otimanje mikrofona od strane iste, vrištanje na sve strane, prebijanje onog jadnog bubnja, toliko energije su dali momci da mi stvarno nije žao što sam popio pesnicu po sred face. Neću da ulazim mnogo ni u repertoar, jer ko je želeo da ih sluša, mogao je, a ko nije moći će sutradan u Nišu, pa onda opet prekosutra u Beogradu, al bih samo pomenuo Staklene zidove klanice, Poslednji pogled sa visine i fenomenalnu, meni ponajbolju njihovu stvar Smrt autoriteta kao pesme koje sam iščekivao i sa uživanjem odslušao, brišući svoju ili tuđu krv sa nosa.

Casket iz Nemačke... Death metal nije baš moj fah, pa bi bilo glupo da previše filozofiram. Pre koncerta sam odslušao par njihovih stvari, čisto da znam šta da očekujem i o čemu da pišem. Generalno, verovatno zbog mog slabog death metal iskustva, i nenaviknutosti na ovu priču, Nemci su mi zvučali kao da sviraju jednu pesmu od početka do kraja nastupa. Kontam i da je mišljenje ekipe da su očekivali malo više od benda koji postoji 25 godina. Mislim,... super oni sviraju tehnički, samo mi se čini da imaju znatno hladniji odnos sa publikom (sad ide ona predrasuda kako su nemci hladni), i rekao bih da nemaju pesmu koja odskače od drugih i koja ih definiše. Šteta obzirom da imaju desetak albuma, ako sam ja dobro skontao... Svaka čast Casketu na cimanju da sviraju po Srbiji, ne dolazi svaki dan bend iz Nemačke u Kragujevac, ali to veče nisu ostavili jači utisak.

Na kraju svega, moram da pohvalim kragujevčane koji su bili prisutni koji su napravili sjajnu atmosferu, bravo i za nas iz Čačka koji smo u velikom broju bili prisutni, takođe svaka čast bendovima koji su nastupili to veče. Jedino mi nije jasno zašto nijedan bend iz Kragujevca nije nastupio pred svojom publikom.

Cirkanje se nastavilo, oko 3 ujutro smo bili kući, a ja sam sutra odradio najtežu prvu smenu mog života. Kad sve saberem i oduzmem, svirka je bila super, bendovi su bili super, al poenta priče je da su svirke van vašeg grada uvek nenadmašno iskustvo, sjajno zezanje i prilika da se upoznaju novi ljudi i ostvare prijateljstva, ili da se smaraju tri 14ogodišnjakinje na klupi pored, od strane pijane bande. Tako da svima predlažem sledeće - kad god bend iz vašeg grada svira u nekom drugom gradu, idite ljudi, pratite vaše bendove, podržavajte ih. Nisu to neke velike pare i trošak. Radite to što volite i u isto vreme posećujte druge gradove i scene, upoznajte zanimljive ljude i upoznajte ovu našu zemlju jadnu i napaćenu, jer je ovo najbolji način i povod da to uradite. Jer ako ne idete po svirkama danas, sutra kad budete penzioner sa artritison u levom stopalu i penzijom od 13 hiljada, biće vam žao što niste iskoristili priliku dok ste je imali.

Vladimir Rašić