Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Noi



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Zadnjih nekoliko dana moj urednik postao je dosadan koliko me je pritiskao sa zahtjevom da osmislim negativca za strip reviju koju radimo. Volim svoj posao, ali ima dana kada inspiracija naprosto ne dolazi. Trudim se tada, pustim misli da odlutaju, da iz daljine na krilima mašte dojezdi nešto novo i da onda taj novitet prenesem u blok za crtanje.
Tako je bilo i prošle noći. Koliko god se trudio da smislim nešto originalno, inspiracija nije dolazila. Malo po malo prelazio sam u to svoje stanje transa i napokon se u meni počela rađati ideja čiji su se obrisi mogli vidjeti na papiru koji se nalazio preda mnom. Bez obzira na to što sam bio zadovoljan, jer je napokon mašta proradila, nisam se mogao izboriti sa snom i vrlo brzo mi je sve pred očima postalo nejasno i maglovito. Utonuh u san...
***
– Alo! Tupane! Ustaj, bre, nemam ja čitavu noć! – bilo je prvo što sam čuo dok sam pokušavao da otvorim oči, a neko nastavljao uporno da me drmusa.
– Napravio si haos, pa sada spavaš snom pravednika. Ja treba tvoje greške da ispravljam sada. Na noge, lenčugo!
Gledam ko to vrišti na mene i prosto ne vjerujem rođenim očima. Na radnom stolu stoji pravi pravcati patuljak. Velikog nosa i zašiljenih ušiju, obučen u plavu košulju i teget pantalone, sa crvenom šapkom na glavi i notesom u rukama. Gledao je čas u blok za crtanje koji se nalazio ispred mene, čas u mene i nešto zapisivao u notes.
– Jesi se rasanio? Nemam ja sve vrijeme ovoga svijeta. Hajde da se damo na posao, da vidimo šta to imamo ovdje.
Pokušavam da se uštinem kako bih se probudio iz sna, ali ne pomaže, patuljak je i dalje tu pred mojim očima. Nagnuo se naprijed i pažljivo motri crtež na kojem sam radio prethodne noći.
– Da čujem šta je mladi gospodin izvolio nacrtati prošle noći? Po jačini NOI alarma reklo bi se da se radi o nekom divu. Je li tako?
Gledam zbunjeno u njega i ne razumijem ni riječ od onoga što govori. Iznenada se udari notesom po glavi.
– Oprosti, nijesam se ni predstavio. Garibaldi, pripadnik svjetske policije, odsjek za odbjegle ideje. Šta je? Čudi te ime? Djed po majci bio je Italijan, pa eto njemu u sjećanje.
Prihvatam ispruženu ruku kojom počinje energično da drmusa moju.
– Da čujem tvoje ime, mladiću?
– Nikolaj, strip crtač, zapošljen u „Kometakomiksu“. Ne razumijem kakav odsjek za odbjegle ideje pominjete i kakva je to svjetska policija.
– Uf! Vidim ja da će ova noć biti duga. Ti si od onih što sporo kapiraju, a? Ili pak voliš da se praviš lud. Najgori ste mi vi slikari. Svake nedjelje imamo neki problem sa vama. Prošlog mjeseca je jedan tvoj kolega iz Japana usnio, dok je crtao, troglavu aždaju. Ta spodoba je kasnije pobjegla iz njegove glave. Možeš misliti! Eeej, troglava aždaja! I kako nju danas savladati? Danas kada nema vitezova u oklopima! NOI alarm je urlao non-stop. Tri dana smo ja i on sjedjeli ovako, sve dok se dični gospodin nije prisjetio svoje ideje i onda smo je uspjeli obuzdati. Za to vrijeme aždaja je žarila i palila. Morali smo pokrenuti sve veze kako bi svijet uvjerili da je došlo do erupcije vulkana. Što se fino ne ugledate na pisce, oni kada završe sa pisanjem, lijepo sklope korice i to je to, a ne kao vi.
– Ja ne razumijem šta se ovdje događa! Šta sam to pogriješio i kakav NO... alarm uporno pominjete?
Patuljak poče da lista notes dok ne pronađe određenu stranicu.
– Pa dobro, majku mu poljubim! Ti si neki glup čovjek, čudo da si mogao da izmaštaš ovako opasnog stvora. Postoji nešto što se zove pravilnik o idejama i po članu 32 tog pravilnika svaki tvorac ideje dužan je istu čuvati pod stalnim nadzorom. U slučaju da mu ideja pobjegne, za sve eventualne neprijatnosti usled njenog bjekstva, odgovoran je isključivo idejo-tvorac. Isti je dužan staviti se na raspolaganje službenicima odsjeka za odbjegle ideje, to bi bila moja malenkost. Što se tiče NOI alarma to je poseban alarm koji reaguje na Neidentifikovane Odbjegle Ideje. Je li sada sve jasno?
Blijedo sam gledao u patuljka koji je postajao iz trena u tren sve nervozniji. Svakog časa sam očekivao da mi skoči za vrat.
– Recimo da počinjem da shvatam stvari. Na koji način Vam mogu pomoći?
– Napokon! Već smo izgubili previše dragocjenog vremena. Ideje žive u umovima stvaralaca ili, pak, na papiru, zapisane ili nacrtane. Dok god su na papiru ili u umu, potpuno su bezopasne. U rijetkim situacijama, kada osoba koja krene da prenese svoju zamisao iz mašte na papir, popusti pažnjom ili usni, ideja može iskoristiti taj tren i iskrasti se iz uma tvorca. Ideja koja jednom pobjegne može se obuzdati samo ako je se njen autor opet sjeti i prenese je do kraja na papir. U tom trenutku odbjegla ideja gubi svoje tijelo i do kraja nastavlja da živi zatvorena na papiru. Zato olovku u ruke i da pokušaš da se sjetiš ovog tvog stvora. Znam da se sada ne sjećaš ničega osim mutnih obrisa, zato se potrudi i razmisli šta te uopšte natjeralo da kreiraš ovu spodobu i o čemu si mislio u trenutku kada si je crtao.
– Radio sam na novom negativcu za ovomjesečni broj stripa. Znam da je to trebalo biti neko mitsko biće. Po ovome što vidim na papiru mora da je bio neki div, vidim da je trebao imati toljagu, ali šta i kako dalje nijesam siguran.
– Misli! Počni da mu crtaš toljagu, možda se sjetiš još nečega. Koliko je očiju imao? Koliko pari ruku?
– Kako bre koliko? Pa valjda dva oka i par ruku.
– Osim što djeluješ tupavo, nisi mi ni nešto maštovit tip. Dobro je! Možda se ova gužva riješi i ranije nego što sam očekivao. Hajde navali, crtaj svog diva. Kako je bio obučen?
– Ček, ček mislim da se radilo o šumskom divu koji živi u krošnjama džinovskog drveća i odjeću pravi od grana i lišća.
– Crtaj onda! Što zabušavaš?! Čim ga završiš, pozvaću centralu da provjerim je li se alarm ugasio. Je li bio opasan taj div? Kakvi su mu zubi bili? Šta je imao na nogama? Da li je imao stomačinu...
Dok crtam detalj po detalj, Garibaldi nastavlja da me bombarduje pitanjima. Na neka mi treba puno vremena da se sjetim šta bi mogao biti odgovor.
Shvatao sam, u hodu, da su neki detalji pogrešni, te bih se vraćao i popravljao ih. Minuti su odmicali i primijetio sam da napolju sviće. Garibaldi je vidio da gledam kroz prozor i dodatno se unervozio.
– Joj, izgubih cijelu noć! Nemoj da zabušavaš sada, blizu smo kraja. Daće bogovi da smo na pravom putu, inače će nastati haos. Ko zna kakvu je do sada štetu ovaj tvoj div napravio. Ne smijem da nazovem centralu da pitam.
Nastavljam da radim i kroz nekoliko minuta sa crteža me gleda div. Ispao je puno bolji nego što sam se nadao. Patuljak ushićeno lupka dlanovima.
– To mora da je to, pozvaću centralu.
Vadi iz džepa pantalona ogromnu zelenu slušalicu, pitam se kako je mogla stati u njegov maleni džep.
– Centrala! Ovdje Garibaldi. Može li provjera NOI alarma? – nekoliko trenutaka napeto iščekujemo odgovor – Pi! Do vraga, negdje smo pogriješili.
U tom trenutku sjetio sam se šta nedostaje crtežu. U donjem desnom uglu stavljam potpis – KAJ, nadimak koji nosim od djetinjstva i kojim potpisujem sve svoje radove. Odjednom se čuje povik iz slušalice koji i ja čujem i Garibaldijevo lice počinje široko da se osmjehuje.
– Napokon! Hvala na informacijama kolega i oprostite na smetnji. Vidimo se.
Vraća slušalicu u džep i veselo poskakuje pružajući mi ruku.
– Bravo momče, prijatno si me iznenadio. Moram priznati da ispočetka nijesam vjerovao u tebe. Od sada pamet u glavu i da se ovo nikada više ne ponovi. Jasno?
– Jasno...
Samo što to rekoh, on poskoči i iz drugog džepa od pantalona izvuče crvenu zviždaljku, prije nego što u nju dunu, poslednji put mi se osmjehnu.
– Zbogom! Nadam se da se nikada više nećemo vidjeti.
U tom trenu sve mi se zamuti pred očima i izgubih svijest...
***
Kada sam se probudio, na stolu ispred mene nalazio se crtež diva. Dovršen i potpisan. Nije bilo ni traga od čudnog patuljka Garibaldija. Da li sam izgubio razum ili je sve ovo bio samo san? Kako sam u snu mogao ovako detaljno nacrtati diva? Dok se divim svom djelu i tražim telefon kako bih javio radosnu vijest uredniku, do mene dopire glas spikerke sa televizije koja uzbuđeno saopštava hitne vijesti. Prekidam svaku radnju i pažljivo slušam.
– Prethodne noći, u strogom centru grada, potpuno su se urušila dva napuštena skladišta. Istraga koja bi trebalo da utvrdi uzrok urušavanja je u toku. Iz policije kažu da su ih obavijestili da je došlo do manjeg zemljotresa, čiji se epicentar nalazio na mjestu skladišta. Međutim, našoj redakciji javila su se dva očevica sa nevjerovatnom pričom o podivljalom džinovskom monstrumu koji je uništio skladišta. Zaintrigiran ovom dojavom, naš novinar je pokušao da utvrdi njenu istinitost. Ispostavilo se da su ti navodni očevici dva dobro poznata pijanca iz kraja, te da je, bez obzira na svu dobru volju, teško povjerovati u njihovu priču o rušilački nastrojenom monstrumu. Ne sumnjamo da će teoretičarima zavjere ovaj slučaj biti i te kako zanimljiv. Zato ne mijenjajte kanal, uskoro slijedi detaljniji izvještaj...
Pomenuta skladišta su se nalazila u neposrednoj blizini mog stana i kroz glavu mi prođe Garibaldijeva priča o tome kako su skandal sa troglavom aždajom pokrili pričom o vulkanu.
Da li je ovaj zemljotres u stvari bio moj div? Pogledao sam u crtež pokušavajući da pronađem odgovor na pitanja koja su me mučila. Mogao sam se zakleti da mi se div šeretski osmjehnuo i namignuo, a potom na kratko prislonio kažiprst na usne dajući mi znak da je bolje po mene da sačuvam tajnu. Već idućeg trena crtež je opet bio nepokretan, a ja sam ostao zbunjen, razmišljajući o tome da li je sve ovo bilo samo plod moje mašte ili ne…

Aleksandar Obradović



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva