Pre par dana, dobio sam sjajan poklon za rođendan, od nekoga od koga to uopšte nisam očekivao. Poklonu se zubi, kaže naš narod, ne gledaju - te i ja prenebregnuh činjenicu da je poklon poslao moj davnašnji neprijatelj, tv "Pink". Beše to novi kanal - "Pink Western".


Inače sam, tih dana, razmišljao zašto pored horor, komedija, sapunica, gomile muzičkih, rijaliti i ko zna kakvih sve ne kanala, ne bi otvorili i nešto za nas, nepopravljive romantike? Western kanal, recimo?
I, eto, kao hitac iz revolvera Clint Eastwooda, pojavi se baš na dan mog rođendana kanal posvećen ovom filmskom žanru.
Mitrović me je, pre toga, zabrinuo otvaranjem "Pink'n'Roll" kanala. OK, hteo je čovek da pokaže da je on, eto, rocker u duši, samo duše nema već 20 godina jer je izgubio istu na partiji pokera sa Sašom Popovićem.
Odgledao sam svih sedamnaest spotova koje vrti na tom kanalu, i barem dvanaest od njih možda i jesu rock. 

Ali, to nije poenta. Ovde nam se Mitrović pokazuje kao cowboy ("on steel horse I ride, and I'm wanted dead or alive", hehe) i udovoljava svojim dečačkim interesovanjima.
Barem taj potez podržavam, jer western smatram jednim od najznačajnijih filmskih žanrova, i mislim da su generacije nas odrasle naučivši puno toga zahvaljujući njemu. Westernu, mislim. Ne Mitroviću.
Kad sam ja bio klinac, podela na dobre i loše momke je bila jasna kao ograda između imanja zavađene braće u Srbiji. Dosta toga je preuzeto iz westerna, jer smo svi hteli da u igri budemo John Wayne, a ne neki tamo razroki Jack Elam, razbojnik jedan, sram ga bilo.
Onda su došle devedesete, pa nam iz osnova poremetile taj sistem vrednosti, ali neka dobijem upalu ručnog zgloba ako ikad više u tekstovima spomenem tu dekadu. 
Pre toga, imali smo godine provedene uz "mali ekran tv prijemnika", učeći da se dami ljubi ruka, na uvredu odgovara šmekerskim fazonom, a na revolver...pa, mnogo bržim revolverom. Većina nas. srećom, nikad nije bila u prilici da u svom okruženju, često gorem od onog filmskog, divljezapadnog, poteže artiljeriju na bilo koga. Bila je to samo faza u odrastanju, a za mnoge se ne bi moglo reći da su je ikad prošli.
Odrastanje nam je donelo i saznanje da smo bili blago izmanipulisani od strane najveće svetske fabrike snova, Hollywooda, kad su nam bledolike pištoljdžije prikazali kao dobre momke, a Indijance kao napušene urlajuće negativce. Tipično zapadnjačko ispiranje mozga, pošto nisu mogli da nam prikažu istinu, da su zapravo nacija koja vodi poreklo od onih koji su sproveli holokaust jednog čitavog naroda starosedelaca, mnogo pre, i mnogo efikasnije od Hitlera i jednog drugog naroda. 
Ali, da ne mračim. Ovde iznosim prednosti, a ne mane westerna.
Volim ga oduvek, u stripu, filmu, književnosti. Ježim se kad čujem da se klinci nepovoljno izražavaju o ovm žanru, kao nečemu prevaziđenom, jer je "te filmove gledao još njihov otac". Ćale je, inače, nova jedinica za merenje starosti.
Ni pomenuti Hollywood se ne pretrže baš da snima nove filmove, ili barem neki rimejk westerna. Nije isplativo, a da bi se dostigao umetnički kvalitet i, možda, nagrađivanost jednog " A Dance With Wolves" ili " Unforgiven" treba baš zasukati rukave. Šteta, jer mi se rimejk " 3:10 to Yuma", sa Christianom Bale-om i Rusell-om Crow-om baš dopao. U novim westernima protagonisti barem imaju prašinu od puta na sebi, za razliku od onih umivenih iz prošlosti.

Kako se, onda, u celu priču o promovisanju već pomalo zaboravljenog filmskog žanra uklapa jedan medijski tajkun?
Nemam pojma, ja sam samo načeo temu jer ima neke fine ironije u njoj.
Danas sam odgledao dva "kaubojska" filma zaredom na ovom kanalu, jedan od njih je bio " The Long Riders". Jedan od mojih omiljenih režisera, čije sam filmove "Južnjačka Uteha" i "Raskršće" već secirao na ovoj stranici, Walter Hill, dao je u ovom filmu kudikamo bolju priču o bandi Jesse James-a nego što je ona modernija brljotina sa Brad Pittom.
U momentu dok kucam ovaj tekst, na ovm kanalu ide jedan od onih westerna za koje je muziku radio genijalni Enio Morricone. Ne, ne glumi Clint Eastwood u njemu.
Dakle, imamo jednu oazu nostalgije, romantike i dima pištolja na našem daljinskom upravljaču tv-a.
Za kraj, da citiram jednog dičnog starca koji se borio na strani Juga u građanskom ratu, u filmu koji videh danas. On stoji, posle razbojničkog prepada na kočiju, posmatra zadivljeno razbojnike koji odlaze na svojim konjima i kaže:
"Do đavola i neka me đavo odnese."

Milan Katić