Film koji aktivno obožavam već četvrt veka, autorsko je "čedo" Waltera Hilla, za koje je muzičku podlogu radio veliki Ry Cooder. 
Uz "First Blood", roman Davida Morrella, koji je, krajnje neadekvatno ekranizovan i multipliciran kao "Rambo" (zanemarivši suštinski bitnu činjenicu da John Rambo GINE na kraju ovog romana), ovaj film je daleko najbolje ostvarenje koje se bavi temom "vijetnamskog sindroma". Barem po meni, ograđujem se. 
Radnja filma se vrti oko, naizgled, rutinske vojne vežbe pripadnika nacionalne garde, u močvarama Luizijane. Ono što, suštinski, briše izraz "rutinski" iz vojne terminologije ovih momaka, je činjenica da se oni zameraju grupi lokalnih Kajuna. 
A ti Kajuni, koliko sam shvatio gledajući ovaj film još kao klinac, nisu likovi za kačiti se sa njima. Oni po ceo dan love, potucaju se po močvarama i govore francuski. Meni dovoljno, ja bih to nastojao da izbegnem, ako mogu. Šalu na stranu, jedan od pripadnika ovog odreda, nakon što su "pozajmili na korišćenje" kanu jednog Kajuna, otvara vatru iz oružja u kome je samo manevarska municija (čitaj: "ćorci") na lokalca kome je kanu otet. Šale radi. 
Ali, šale više nema, jer Kajuni kreću u lov na pripadnike nacionalne garde. Film dobija mračnu, klaustrofobičnu (gotovo horor) atmosferu lova na ljude. 
Likove glumaca kao što su Keith Carradine i Powers Boothe, upoznao sam i zauvek zapamtio upravo zahvaljujući ovom filmu. 
Završna scena, u "slow motion" prikazu, jedna je od najupečatljivijih koje sam ikada video. 
Ako ste, na osnovu naziva filma, demonstrirali svoje poznavanje pića i pomislili da se radi o TOJ "Južnjačkoj Utehi", varate se. Piće, sasvim sigurno, nije ubilo one mladiće. Ako niste gledali ovaj film do sada, pa čak i da jeste, preporučujem ga od srca.

Milan Katić