Ne mogu da se odlučim koji je tačno najomiljeniji i najdublje ukorenjeni mit iz nekadašnje velike socijalističke države Jugoslavije. Možda onaj o crvenom pasošu sa kojim ste mogli na Mesec da odete a da vas na granici samo ovlaš pogledaju. Možda je to onaj o mogućnosti spavanja na klupi u parku "bez da te iko dira". Ko bi, sem notornih alkosa, uopšte POŽELEO da spava na klupi u parku? Ok, u mitove ne treba zadirati. Možda onaj o odlasku u Trs' da bi se pazarile farmerke? Au, ala su ljudi nekad imali viška vremena! 
Meni, lično, najzanimljiviji je, svakako, onaj o endemskom muzičkom pravcu zvanom Yu rock.


TV "Dnevnik" je bio prekidan da bi se uključili u prenos koncerta "Bijelog Dugmeta". Pomenuti bend je, po nekima, bio glavni link koji je držao bivšu Jugu na okupu. Čim su se oni razišli, puče i Juga kao oblanda za Zadušnice. Zamalo da ne spomenem bruku od njihove reunion mini-turneje ranih dvehiljaditih, kad je na nastupu u BG, pred tri biliona ljudi, otprilike, Brega rešio da zakine na kinti za ozvučenje, pa polovina publike nije čula ništa. Posedaše ljudi u prašinu na hipodromu u znak protesta. Sjajan način da se odužis fanovima za višedecenijsku podršku.

Bilo je tu i nekih disidenata, koji su vremenom utopili svoje stihove i bunt protiv režima u malo kafanske brlje, iako su, u trenutku svoje najveće slave i uspeha, post-produkciju albuma radili u Londonu, a na piće u pabu išli sa Ianom Gilanom iz "Purple"-a.

Bilo je i onih koji su toliko dobro prebirali po žicama na đitri, Jelić iz "Yu Grupe" i Zele Lipovača iz "Divljih Jagoda", koje su zvali da im se pridruže članovi "T-Rexa", "Whitesnake"-a, Elvisovog pratećeg benda. Dobro, kenjam za Elvisa. Ovo ostalo, stoji.
Za "Električni Orgazam" je, tada uticajni, časopis "NME" imao samo reči hvale, prozvavši ga najperspektivnijim bendom Istočne Evrope.

Imalo se, moglo se, živelo se...Verovatno se i išlo na koncerte, kupovale ploče (vinilni glomazni nosioci zvuka, za mlađe čitaoce), pa je i scena bila jaka. Proleteri svih zemalja, sa akcentom na našoj, ujedinili su se uz te zvuke. Džoni Štulić je, jedne godine, platio najveći porez na zaradu u Hrvatskoj, pa je logično da je malo kasnije promenio mesto boravka. To se samo poklopilo sa masovnim sranjem koje je počelo da se dešava diljem bivše Juge. "Igra Rokenrol Cela Jugoslavija" sam, posle više godina, prvi put ponovo čuo u filmu "Lepa Sela Lepo Gore", kao saundtrek za paljevinu. "Kako je Propao Rokenrol", reče naslov onog kultnog filma, a propao je upravo tako - kao i država u kojoj je nastao.

Bilo je nekih pokušaja oživljavanja scene, pa je, čak, paradoksalno, za vreme represivnog režima bankara iz Požarevca, kasnije najpoznatijeg haškog optuženika, nastala čitava gomila bendova koji su, svirkama pred onoliko ljudi koliko su uspeli da okupe, pokušavali da izbace iz sebe bunt i nezadovoljstvo.

Što reče onaj lik iz "Plejboja", benda, ne časopisa za drkadžije, tad si imao scenu, a otkad su došli "žuti", čak ni to. Pa, kome na vlasti treba osvešćena pesma sa porukom, tipa "Hipnotisana Gomila"? Udri po rijalitijima, "stoka ume da nervira, gutaj šta ti se servira", što reče Bora u nekoj svojoj boljoj fazi.

U čitavom regionu bendovi sada kao nešto sviraju, igraju na kartu nostalgije, pa čak i pune neke arene. Postavlja se samo pitanje šta je od starog duha ostalo, gde su te farmerke iz Trsta i spava li se u parku iz nekog drugog razloga, ili samo zbog hronične beskućnosti? Krediti za stan znaju biti žešće zajebani, kad smo već kod toga. Nije kao u vreme Juge, rang-lista, pa kao Šurda, kad dođeš na red. Ali dođeš.

Ili taj crveni pasoš...Moji su ih čuvali do skora, i kunem se da su od običnog papira i ne zuje od naboja moći nepoznatog porekla.

Ali, za kraj, neka bude u vedrom tonu. Pročitah u novom "Rolling Stone"-u da neki Kanađanin, Vincent Leclerc, pasionirano skuplja ploče ex-Yu rocka. Navukao ga neko ko je šmugnuo sa ovih prostora. Bez obzira što mi je onaj lik što sebe naziva Tony Montano, u jednom razgovoru kad smo se sreli na Banovom Brdu, rekao da je muzika kod nas otišla u "ku-ku-kurac", neko, ipak, ceni taj zvuk i dalje.

Stranci i mi, hronični jugonostalgičari.

Milan Katić