Nemalo se, i krajnje prijatno iznenadih kad sam ugledao časopis "Rolling Stone", na bolje snabdevenim kioscima i kod uličnih prodavaca novina u prestonici. Komšije sa druge strane Save su pokrenuli svoje izdanje ovog svetski poznatog magazina. Do tada sam ga, s' oproštenjem, držao u ruci samo u vidu američkog izdanja, dok sam razmišljao koga, konkretno, da opljačkam ne bih li mogao da priuštim sebi taj časopis. Cena je bila kao pola letovanja, mada je išao i neki disk uz njega, čini mi se. Naleteo sam na njega u jednom od onih šoping molova (razmisliću da li postoji izraz od koga se više ježim), u odeljku sa novinama. Stoga, kad videh "Rolling Stone" po više nego povoljnoj ceni (još malo pa će nedeljnik "Politikin Zabavnik" biti skuplji od njega), sa oduševljenjem odreših svoju neveliku kesu sa parama. Bilo je to izdanje za prosinac i siječanj 2013. što će reći, još uvek aktuelno, do februara.

Na naslovnoj strani Damir Urban, o čijem radu misam znao gotovo ništa, ali mi je intervju sa njim omogućio da to ispravim. Na naslovnici su još i najava intervjua sa najpoznatijim belcem koji prodaje afroameričku geto foru, Eminemom, naslovi "Tko je ubio radio?" (hmmm, zanimljivo, dobro da nije "ŠTO to beše radio"? ne bi bila greška) i "Afera godine", o Ericu Snowdenu. 170 strana na masnom, kvalitetnom, logično, kolor papiru, sa gomilom prikaza najboljih izdanja, muzičkih i filmskih, u toku sada već prošle godine. Izgleda da se IPAK desilo dosta toga, mada priznajem da za neke od onih izvođača sa tih top lista nikad nisam čuo. Ono što me je, ipak, najviše oduševilo kod ovog broja časopisa "Rolling Stone" za Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Crnu Goru, BIH i Makedoniju, jeste članak " Doktrina šoka na balkanski način", Dinka Boića. U pitanju je tekst o nekolicini prividno različitih mladih ljudi u Hrvatskoj, koje spaja ista sudbina - neizvesnost budućnosti u državi u kojoj žive. Tekst je toliko primenljiv na ceo naš region, da su anti-junaci ove priče mogli da budu i stanovnici novobeogradskih blokova, ili oni koji hvataju zjala po delovima Niša kao što su Durlan ili Duvanište. Oni su mrzovoljni, mrze "pedere", "smatraju sebe "vjernicima iako ne drže do rituala, a nisu se baš ni potrudili razmišljati previše o kršćanskoj etici i o tome kako se ona uklapa u njihov deklarirani svjetonazor i životne prioritete." Oni znaju da je novac jedino što vredi, ali da toliko željeni BMW neće zaraditi poštenim radom od 8-16. "Zato neće ni na fakultet. Čemu gubiti vrijeme?" Rođeni u vreme bratoubilačkih ratova koji su razorili nekada veliku zajedničku državu, oni, suštinski, POJMA nemaju o tome, ali svejedno na stadionima kliču ustaški pozdrav, ili, varijanta sa ove strane reke, "nož, žica, Srebrenica". Nagledao sam se i naslušao tih sranja dok sam radio kao fizioterapeut u katalizatoru društvenih zala zvanom fudbal. Znam taj mentalitet, i vidim iz ovog teksta da su ista bezidejnost, nedostatak perspektive i akumulirana agresija karakteristični za sve zemlje regiona. Niko od nas ne polaže autorsko pravo na njih. 
Ali, da ne uplovimo u vazda mutne vode politike, istakao bih još neke dobre stvari koje sam pročitao u ovom časopisu. "Rolling Stone arhiva" je, recimo, donela reprint onog starog intervjua sa Bruce-om Springsteen-om, zvanom "Boss", iz predaleke 1984. Tada je objavio svoj čuveni album "Born In the U.S.A." u kome je žestoko popljuvao američku politiku, pogotovo povodom rata u Vijetnamu i odnosu vlade prema povratnicima iz tog rata. Prilično dobar intervju, nebitno volite li "Bossa" ili ne. Tu je i neizbežni tekst o fenomenu Kennedy, jer je u vreme izdavanja časopisa bila obeležavana godišnjica, pardon, obljetnica njegove smrti. Mnoštvo priloga sa ex-Yu scene, uglavnom muzičkih, i osećaj da, ipak, živiš u civilizovanom društvu.
Donekle.
Ako se "civilizovanim" može smatrati društvo samo zbog toga što, najzad, ima svoj "Rolling Stone".
Dapače.

Milan Katić