Još uvek prisutno sivilo iznad grada kao da posmatra opšti haos na ulicama, gužvu u saobraćaju koju je izazvala blaga kiša nakon duge žege. Kakva god bila kiša - pljusak, provala oblaka ili rosulja koja se tek nazire kroz maglu - u saobraćaju nastaje opšti kolaps. Sreća je stići kući, a da usput i na autobuskoj stanici ne ostaviti bar dva sata svog života. Izgubila sam još dva sata u prepunoj čekaonici doma zdravlja, udišući mirise tela oprana antibakterijskim sapunima, moleći boga da me što pre prozovu kod dermatologa-venerologa. Počela sam da mislim isto što i sada: da mi je život gomila izgubljenog vremena.
Pokušavajući da pobegnem od jedne bede samo sam se dublje uvalila u drugu. Zbog belih fleka po nadlaktici koristila sam tonik za vitiligo koji mi je preporučio apotekar uz napomenu da ukoliko ne pomogne, sigurno neće naškoditi. Uopšte nije pomogao, ali mi je zato izazvao crvenilo, koje je, opkolivši bele fleke opekotinama, zahvatilo skoro celu ruku. Sada moram da lečim belilo koje ipak nije vitiligo i crvenilo koje jeste opekotina.
Konačno je stigao bus dobro nabijen putnicima. Dok sam tražila mesto za stajanje, pored mene se progurao Hjeronimus i produžio do slobodnog mesta. On je nekakav pisac, živi na kraju moje ulice u nedovršenoj trošnoj kući. Hvata me jeza od njega. Pre pola sata se progurao i ušao preko reda na pregled. Razmenio je nekoliko reči sa šalterskom sestrom nakon čega je ona ušla u ordinaciju da bi mu nevoljno rekla da će ga doktorka primiti. Jasno sam čula da je dobio uput za briz urete. To se daje kad imaš crvenilo na polnom organu. Sada je pronašao slobodno mesto i seo u krcatom busu. Dobro je što me nije video, jer obično pilji u mene dok ne skrenem pogled. Malo zadrži svoj neurotični pogled na mom licu, a onda ga fokusira na stomak i sise. Bezizražajan pogled kao da mi kaže: „Ti ne znaš za veće grudi i za manje dupe“. Vuče kosurinu od pola metra, stalno je sa narkomanima, umetnicima, biseksualcima, kriminalcima. Druži se čak i sa pandurima.
Autobus se klati terajući od mene i to malo vazduha. Svi se drže i guraju. Neko me pritiska po opekotini na ruci. Boli toliko da ću se onesvestiti. Ili ću se onesvestiti bez kiseonika. Znam da bih pala da mi neko ne stoji na nozi. Nemam ravnotežu. Nemam vazduha! Nemam gde da padnem. Nemam vazduha! Nemam ni gde da se držim. Belilo mi zahvata svest...
... Sela sam, ne, pala sam preko njega. Nema šanse da ga primim. Ogroman je i pegav kao izljuskana plinska boca, ali toliko sam vlažna. Mesnate šake me stežu za ramena i nabijaju jače. Eksplozija vlage i bola, sladak i prodoran bol... belina. Samo belina, koju remeti bakarna koža sedamdesetogidišnjaka prošarana belim flekama koja se polako odlepljuje od mene. Čelično plave fleke čkilje kroz debelu dioptriju stakla ćilibarskog rama naočara. Stoji i puši jeftinu cigaretu iznad mene, pokazujući mi svoja dlakava leđa. Vrištim. Uzimam teglu žive sode i prskam ga celog. Soda prži gljivice i stvara novo belilo. Soda topi i nagriza i čilibarski ram njegovih naočara, ulazi u krvavo plave oči. Ječi, ali džaba. – Ti si me silovao jebenim vitiligom! Jebeni kurac! Jebeni vitiligo!
Povratila sam čim je šofer zakočio. Braonkasta sluz prskala je ljude oko mene, olakšanje nasuprot blamaži što sam nekoliko njih dobro zalila i što sam, još uvek nevina sa dvadeset pet godina, zaglavila kod venerologa. Tek kad sam pokušala da se uspravim videla sam Hjeronimusa koji mi je svo vreme držao glavu.
Izašli smo zajedno iz autobusa na poslednjoj stanici. Po nekakvoj intuiciji ili zbog sopstvenog mira, krenula sam sa Hjeronimusom njegovoj kuću. Pratila sam ga kroz raskopanu ulicu, preko ispucale staze i pretrpanog mračnog hodnika do poluosvetljene niske prostrane sobe. Smestila sam se u sofu dok je bez reči palio sveće i mirišljave štapiće. Svukao je košulju i pokazao svoj zmijski torzo.
- Kafa, absint, voda? To je sve što mogu da ti ponudim.
Mislila sam na vodu, ali mi je iz usta izletelo:
– Aaaa. Tako sam dobila čašu zelene tekućine absinta. Malaksaloj, absint mi je dodatno rastočio sinapse. Raznežnio me je. Sklanjam pogled i posmatram dim koji se penje sa mirišljavih štapića. Iz pozadine dopiru stihovi „Golden years“, stvarni kao terpetin i platna u sobi.
Don't let me hear you say lifes taking you nowhere, angel

Zadah toplote i vlage u polumraku.
Kao da se moje bežanje od Hjeronimusa i besciljno tumaranje kroz život pretvorilo u zlato. Slušam veselu muziku dok mi bukvalno ljušti tesne farmerke s butina.
Noć zavijena u purpurnu posteljinu. Brdašca na njegovom telu... u mom telu...
... Umršene kose... Umršena tela.... Lutamo u mislima svako za sebe sa svojim iluzijama sjedinjeni u zlatnim trenucima.
Obukla sam se dok se dugokosi u polusnu borio s posteljinom. Krenula sam ranije na posao. Na brzinu sam obišla dve pacijentkinje: jedva pokretnu šlogiranu baku - nahranila sam je kašom, dok nije počela da pljuje i promenila joj pelenu; zatim kod druge, mlađe folirantkinje u kolicima - počistila sam joj celu garsonjeru i obarila neko instant gotovo jelo. Sve sam obavila automatski, ne razmišljajući apsolutno niočemu, čuvajući u sebi euforiju od prošle noći. U sadašnjost sam se vratila kada sam se našla pored kola hitne pomoći pred kućom vitiligo dede. Lako sam se odbranila od pitanja lekara koji je pokušavao da sazna u kakvom smo odnosu pozivajući se na moju Gerento agenciju, koja ima ugovor sa svim korisnicima. Videla sam ga u sobi na krevetu, potpuno golog. Primetila sam praznu teglu na podu i krišom je ubacila u torbu. Ostala sam još malo u tom metežu, dok mi jedna sestra nije rekla da odem.
Godilo mi je blaženstvo prazne kuće. Napunila sam kadu i začinila je kavijarom i mirišljavim solima. Mislim da sam se malo spotakla sećanjima na prethodnu noć dok sam se spuštala liftom nazad u detinjstvo. Spust je uvek lagan i bez zadržavanja, u vreme kada sam kao mala povodila sate sama gledajući u jednu tačku, kap vode na stolu ili bilo šta sjajno. Radio je svirao, a na stolu su bile tegle.  Sedela sam i zamišljala šta bih sve mogla da stavim u teglu. Želela sam sve da stavim u teglu. Velike stvari, ljude, životinje... Želela sam da budu tu pored mene. I uspelo mi je.
Htela sam da odem kod Hjeronimusa čim sam izašla iz kupatila, ali me je bol na ruci odvratio. Namazala sam kreme i masti po redu, a zatim stavila celofan za tegle, pa tek onda zavoj, jer mi je doktorka rekla da će tako koža bolje upiti i smanjiti verovatnu mogućnost od ožiljka. Ostatak vremena sam rasporedila tako da ipak napustim kuću istog trenutka čim se spremim, ali da ipak ne odem odmah kod Hjeronimusa. Prvo sam otišla u agenciju i dala otkaz. Zatim sam na bankomatu podigla sav novac sa računa, jer me je kupovina preparata ostavila bukvalno bez para. Ne želeći da se opet vratim u četiri zida sa viškom slobodnog vremena i nedostatkom egzistencije, da čekam da mi nekontrolisane misli ispune dan, kupila sam oglase i počela da tražim novi posao. Radno mesto u drogeriji mi je izgledalo primamljivo. Uputila sam se odmah. CV sam napisala na licu mesta. Negde na pola puta do umetnikovog brloga stigao mi je poziv da dostavim dokumenta o stručnoj spremi. To nije bio poziv za razgovor, to je bio poziv za probni rad. Pronaći posao ovako brzo i bez preporuka sušta je sreća, motivisalo me je da požurim, da formalnosti obavim što pre. Raditi u drogeriji puno radno vreme, na nogama između rafova, čak i za minimalac, ne odbija se.
   Potiskujući u sebi privlačnost koju sam osećala prema Hjeronimusu, toliko da se pretvorila u čistu ambivalenciju, nisam mu se javila narednih nedelju dana, potpuno ignorišući njegove pozive i poruke. Naš naredni susret nekako se isplanirao sam od sebe. Nakon nedelju dana uspešno se završio probni rad, što je značilo da sam dobila posao. Na putu do kuće kupila sam flašu vina. Telefon nije prestajao da zvoni, a ja nisam prestajala da ga ignorišem. Otac iz nekog razloga nije bio sa svojom devojkom, pa mi se pridružio u piću. Zbog očinskog prisustva iz pristojnosti sam morala da se javim i da upitnom pogledu nakon razgovora objasnim šta je u pitanju.
- Drug me je pozvao na književno veče.
- Trebalo bi da odeš. Nemoj da sediš kod kuće.
Pred očinskim savetom i crnim vinom sam popustila i spremila se za književno veče. Stigla sam verovatno među poslednjima. Ugledala sam Hjeronimusa kako nervozno uvlači dim iz cigarete na vrhu stepenica. Iznenadio se kada me je ugledao. Ozario se, ali je ipak mislio samo na sebe, jer mi je rekao samo: „Požuri“.
Doneo nam je piće i nije propustao priliku da se smeje ostalima na pozornici kad god je imao iole povoda, a s obzirom na to da bi i moja radna biografija zvučala poetičnije od većine radova koje sam čula, Hjeronimus je obuzdavao smeh između gutljaja piva. Šta će biti kada mu se budu smejali pitala sam se dok je grabio ka bini.
Hjeronimusove reči sa mikrofona paraju tišinu. Zvone mi u glavi kao novčići po mermernom podu. Polako propadam u sedište iz koga se sve više širi otrovah zadah hiljade znojavaca koji su se tu uvaljivali pre mene. Reči i dalje odjekuju. Počinje da zamuckuje. Trema ga je načisto pojela. Nekako je pročitao do kraja. Iz zadnjeg reda vidim kako mu klecaju kolena, dok se tren tišine nije pretvorio u vrisak njih stotinak. Falio je samo tren tišine duže da se načisto obruka, jer retko gubi samokontrolu, ali kad je izgubi puca i lomi se kao staklo. Iskoristio je vrištanje i skočio sa bine pošto nije bio sposoban da se vrati stepenicama. Tako mu i treba kad je pisao o tome kako mi je držao glavu dok sam povraćala po ljudima u prepunom autobusu.
Neki događaji su pretekli sećanje. Ponovo sam u čekaonici smrdljivog doma zdravlja. Čekam da mi doktorka prekontroliše ruku i da proverim šta sam zakačila od prošlog puta.
Kada sam počela da osećam peckanje dole, naivno sam pomislila da je u pitanju obična prehlada. Naslutila sam šta me je snašlo tek kada se peckanje pretvorilo u intenzivnu bol i crvenilo. Stojim gola i osramoćena, u tuđem, groznom i flekavom kupatilu. Vrhovima prstiju dodirujem crvene bolne pečate, dok mi se grimasa na licu krivi u groznom iskrivljenom ogledalu. Žalim samu sebe. Mrzim Hjeronimusa, koji spokojno spava u drugoj sobi. Intezitet mržnje raste sa svakim komadom odeće koji oblačim na sebe. Kulminiralo je kada sam skinula celofan sa ruke, izvukla teglu iz torbe i na prevaru kvazi –umetnika ubacila u nju odozgo ga zapečativši masnim celofanom koji sam opasala zavojem oko tegle. Jadni kučkin sine! Sada si samo kontaminirani bezvredni insekt. Vraćam teglu u torbu. Izlazim napolje i ulazim u prvi taksi čvrsto rešena da se ne izlažem surovosti gradskog prevoza. Izašla sam ispred doma zdravlja. Niko u masi pune čekaonice me nije ni primetio. Opori mirisi se šire iz mase kao u gasnoj komori. Počinjem da zavidim Hjeronimusu. Bezbrižan je. Bezbedan u mojoj tegli. Uzimam hemijsku olovku i polako bušim rupe na vrhu tegle. Da ga podsetim gde je. Sanjivo se mršti dok diše.

KRAJ

Dušan Krstić rođen je u Aleksincu 1983. godine. Odlomak svog prvog romana Doziranje objavljuje 2011 u Niškom književnom magazinu „Trash“, a zatim i u almanahu „Proza na putu p-70“. Godine 2013. učestvuje u projektu „Reč u prostoru“ Studentskog kulturnog centra u Beogradu.