Alana Forda sam otkrio kad je ćaletov kum iz sela izgubio nekih 50 ćaletovih stripova, prva izdanja Zlatne Serije i Lunovog Magnus Stripa uglavnom, pa mu kao nadoknadu doneo otprilike toliko brojeva Alana Forda.

U prvi mah sam kukao za Zagorom i Malim Rendžerom, i mučio se da razumem hrvatske izraze (kum je verovatno neprestano štucao dok sam ga psovao) a onda sam se navukao. I navukao ceo komšiluk pa su ti stripovi kružili po kraju iz ruke u ruku da bi se čitali na časovima ispod klupe i u onim lenjim sfrjotskim popodnevima kad nije bilo interneta a kiša nije dozvoljavala da igramo fudbal na Školarcu.


Prvi broj koji sam lično i personalno kupio na kiosku na Zelenom vencu je bio broj 406 Vjesnikovog Superstripa, jedna od početnih epizoda sage o borbi grupe TNT sa tajnom organizacijom Mangia (italijanski za klopu što znači da bi pojeli ceo svet, mala aluzija na nezajažljivu pohlepu bogataša).

O, priznajem da nisam bio napredno čudo od deteta koje je razumelo sve satirične žaoke na račun kapitalizma ili politike kojih ima u stripu ali bilo mi je dovoljno duhovito da se opredelim da počnem da sakupljam taj strip. A u to vreme je bilo zaista teško opredeliti se jer je istovremeno izlazila hrpa strip svezaka i revija pa su se kiosci toliko šarenili da dečaci kao ja nisu znali za koji pre crtani roman (tako su govorili stariji) da se uhvate.

Tad još nisam znao ko su Magnus i Bunker, zajednički idejni tvorci i autori stripa do 75.broja, mada sam primećivao taj potpis u pojedinim sličicama stripa a za Nenada Briksija i njegov izvanredan rad na prevodu čuću tek kad budem čitao njegove humorističke romane o Timotiju Tatčeru.

Tako sam ja počeo da sakupljam alanfordove a stanje u Jugi je postajalo sve napetije. I onda dolazi po apsolutne tragedije po moje kolekcionarske ambicije kad u toku 1991. prestaju zbog sve većih ratnih sranja da stižu stripovi iz Hrvatske. Možda zvuči glupo ali kao klinac nisam bio svestan mnogih tragičnijih stvari osim toga da više nema Alana Forda, Smogovaca ni Životinjskog carstva i da više ne pišemo srpskohrvatskim već samo srpskim jezikom. Danima sam zapitkivao tetu koja je radila na kiosku preko puta Beobanke kad će stići strip sve dok nisu počeli u Dnevniku da daju slike iz Vukovara i ja shvatio koliko je situacija ozbiljna i da je gotovo sa mojom domovinom od Vardara do Triglava.

Tokom 90’ih alanfordove sam uglavnom pozajmljivao od ljudi koji su čuvali starije brojeve a bilo je i pokušaja izdavača Maverick iz Kraljeva da nastavi prisustvo tog stripa kod nas ali problem je bio u tome što Alan Ford na srpskom nije dovoljno smešan (a nije bio ni na engleskom, francuskom, danskom ni portugalskom pošto je svuda osim u rodnoj Italiji i SFRJ doživeo debakl).

Tih godina u našu stvarnost ulaze a ni do danas nisu izašli likovi korumpiranih političara i nezajažljivih lopova koje krstimo eufemizmom tajkuni. Dečaci 80-ih počinju da razumeju satiru na račun kapitalizma gledajući kako se neki neobrazovani đilkoši bogate uz pomoć mita i korupcije ukidajući bilo kakva prava radničkoj klasi i običnim smrtnicima. Nije da korupcije i mita nije bilo i ranije ali tad sve postaje očiglednije i bezobraznije.

U Pozorištu na Terazijama tokom ratnih godina igrao se veoma popularan mjuzikl po ovom stripu i to je jedinstven primer u našoj kulturi da je strip obrađen kao pozorišna predstava. 

Savez za promene koji je uglavnom neuspešno u jesen 1999. pokušavao da animira neke proteste protiv Slobe u Knez Mihajlovoj na poslednjoj strani svog biltena je imao strip po uzoru na Alana Forda koji je komentarisao tadašnju političku scenu (što nije bilo teško pošto su neki naši političari baš ličili na likove iz stripa, primer Šešelja i Superhika recimo). Međutim, iako je on pao sledeće godine mi nismo izašli ni danas iz sveta tog stripa.

Nažalost našoj stvarnosti nije lako nasmejati se kao što je avanturama lepog, poštenog i priglupog Alana Forda (crtanog po uzoru na mladog Pitera O’Tula), snalažljivog plavokrvnog sir Olivera, uvek nervoznog Boba Rocka, kvazipronalazaču Grunfu sa njegovim motivacionim majicama, beskrajnim pričama iz prošlosti Broja Jedan, večito bolesnom Jeremiji i ostalim likovima iz mašte Lucciana Secchia (Bunker) i Roberta Raviole (Magnus) nastalim davne 1969.

Ipak budimo optimisti bez obzira na društvo u kome živimo jer kanimo li pobijediti ne smijemo izgubiti!

Veran Mijatović