The Devin Townsend Project

Kanadski manijak studiskog posla se prošle godine vratio sa, ne jednim, ne sa duplim albumom, nego sa dva punopravna albuma. Oboje predstavljaju finalno poglavlje u još jednom konceptu poznatog umjetnika (putovanje kroz pakao i raj i potraga za ličnim ostvarenjem i saznanjima, ali kroz naizgled bezizlaznu situaciju koju bi na engleskom govornom području nazvali „Kvaka 22“. Eto i jednog dobrog povoda da se pročita i istoimena knjiga).

Prvi, (ako se može reći koji je prvi a koji drugi među ova dva albuma, i ako je to uopšte i važno) „Deconstruction“ je vrlo agresivan album i donekle sličan onome što je radio sa Strapping Young Lad. Album karakteriše mnoštvo gostiju, od Dirk Verbeuren (Soilwork) i Ryan Van Poederooyen za bunjevima, preko Mikael Åkerfeldt (Opeth), Paul Kuhr (Novembers Doom), Tommy Giles Rogers (Between the Buried and Me), Joe Duplantier (Gojira), Fredrik Thordendal (Meshuggah) pa do Ihsahn (Emperor), koji su svako svojim stilom doprinijeli da ta silina, energija i muzička agresija budu jače izraženi.

Svaka čast svim gostima, međutim, ono što najviše karakteriše ovaj album, ono što najviše upada u oči i uši, ono što izdvaja ovaj album od ostalih, je ogromna i natrpana atmosfera, mada ovo „natrpana“ nemojte da vas buni. Pojedini recenzenti govore da je album haotičan, ali se ne bih složio. Haos je bez glave i repa, a „Deconstruction“ je itekako osmišljen i uklapan pažljivo. Album je u stvari teatralni akt, konceptualni pozorišni audio komad koji se vrti okolo jedne teme koju Townsend postepeno gradi, svojevrsni mjuzikl bez pokretnih slika, i prepun je dinamičnih elemenata, prenaglašenost je sveprisutna u svakom aspektu, i isto kao što se u teatru kompozitori i scenografi poigravaju sa svojim audio vizuelnim mogućnostima i osjećanjima publike, isto tako i Davin Townsend radi i igra se do krajnosti čisto muzikom i atmosferama koje može da proizvede svojim studiskim majstorijama, a vjerujte, majstor je kakvih je malo. Za ovaj album je imao itekakvu pomoć od gore pomenutih vrhunskih majstora moderne metal scene i samo bih spomenuo potpuno neobičan a tako za Townsenda tipičan uvrnuti bubnjarski rad na pjesmi „Juular“, te ledeni refren, vjerujem Ihsanov pečat. Ili pjesma „Planet Of The Apes“, koja će razmrdati i najveće skeptike.

Devin Townsend ubacuje i nabacuje tone elemenata na elemente na elemente, jedno preko drugoga u, na prvi pogled nekoherentnu masu, ali ubrzo, prateći tok priče, se uvidi nit vodilja i sve poprima razumljivu formu i tek tada dolazi do izražaja koliko je tu truda i pažnje uloženo da se sve dovede do tih visina, da se svi mnogobrojni djelovi komponuju i spoje i sve zvuči ovako kompaktno. I još dodatno, kao da nije dovoljno, sam je radio orkestraciju i naknadno je Praški Filharmoniski Orkestar snimio te dionice. Vrlo je jednostavno stvarno - samo treba poslušati malo opreznije, a ako vam ovakav muzički pravac odgovara, neće vam predstavljati neku težinu. Mada, napominjem, nije ovo lagano štivo, i neće se svakome svidjeti na prvu loptu.

Do sada je „Decostruction“ bio otprilike ono što se i moglo očekivati od Davin Townsend. Donekle tipičan i u potpunosti „lud“ album. Na „Ghost“ međutim nailazimo na nešto u potpunosti drugačije i krajnje neočekivano. Ajde to što je mirniji i pitomiji, ali je baš drastično odstupanje od onoga što je do sada radio, i može se porediti samo sa momentima sa „Addicted“ albuma, a nakon „Deconstruction“ i sve ogromne teatralnosti dolazi, u najmanju ruku, kao ŠOK!

„Ghost“ je pravo iznenađenje - skriveno iznenađenje. Bez obzira na sve ugledne goste i neosporan muzički kvalitet „Deconstruction“ albuma, sa „Ghost“ Davin pokazuje svu svoju svestranost, da je velik ne samo u agresivnoj muzici, već i ovako mirnoj, nepretencioznoj, maštovitoj i snovitoj muzici. Malo Pink Floyd, malo Anathema, malo Davin Townsend, te nekoliko instrumenata koji se ne sreću često i dobije se jedan izrazito eteričan, blag i nježan album koji opija čula. Mnogi su pokušali, ali između pokušaja i uspjeha, razlika je velika, a „Ghost“ je sve te patetične pokušaje jednostavno pregazio.

Evo i jedna blasfemičnu misao - „Deconstruction“ i „Ghost“ su kapitalno djelo u karijeri Davin Townsend-a i mogu sobodno da ih poredim sa „The Wall“ benda Pink Floyd (sigurno jedan od najznačajnijih albuma u kratkoj rock and roll istoriji, koji je pokrenuo cijelu jednu generaciju). Polako. Prije nego me ispljujete, saslušajte moje razloge za tu tvrdnju. „Deconstruction“ i „Ghost“ sigurno neće nikada postići toliki ekonomski uspjeh, niti će pokrenuti tolike kulturološke promjene kao što je uradio „The Wall“, iz prostog razloga što je „The Wall“ izašao u pravo vrijeme na pravom mjestu a „Deconstruction“ i „Ghost“ nisu, i iz razloga što od većine tzv. slušalaca (jedno, grubo rečeno 75% njih) sjedi na ušima i jebene su ovce sistema, pomjerani od strane trendova a ne objektivnog kvaliteta i ličnog izgrađenog ukusa, i nikada neće uspjeti niti da vide niti da osjete dubinu ovih album, a njihov značaj za karijeru Davin Townsend, te za svjetsku scenu, potpuno je isti kao što ima „The Wall“ za karijeru Pink Floyd (ne govorim o ukusima); umjetnički nose tu istu ogromnu težinu, iako Townsend-ovi albumi objektivno su intelektualno ipak ispod nivoa Floyd albuna.

Na kraju, ako vam se sluša – ok. Ako vam se ne sluša – opet je OK. Najbitnije je da ste iskreni sami sa sobom.