Zašto Mejdeni nikada nisu razočarali
Helly Cherry
Jednom mi je prijatelj, čiju lucidnost i objektivnost jako cijenim, kazao “da se za mejdene navija kao za fudbalski tim”. To je kazao poznajući njihovu muzičku pozadinu i ljubav za sport i naročito fudbal, ali nije to kazao u dobrom kontekstu. Aludirao je na to da se i nakon albuma koji i nisu na visini njihovih najboljih izdanja, za bend ne navija objektivno, svjesno i činjenično, nego isključivo sa srcem koje je uvjek subjektivno. Nikada mu nisam oprostio te riječi. Čovjek u osnovi ima pravo, i njegova kritika u potpunosti stoji, jer nakon Brave New World se za bend sve promjenilo i Mejdeni su postali mitsko biće, glavni junak u pričama koje se prenose sa koljena na koljeno, bogovi Olimpa i Rima, nastali su prije prostora i vremena, ostaće poslije kraja svega, nedodirljivi i nedostižni. Fanovi su od tog momenta bezuslovno počeli da obožavaju i idolizuju Mejdene bez ustezanja, bez zadrške. A razlog je vrlo jednostavan.
Ovo nije priča o filmu. Ovo je moja priča o jednoj noći krajem januara 1999 godine, o noći u kojoj se mnogo poklopilo. Bio sam po moru, na brodu, i držao sam gvardiju, gledao u zvjezdano nebo i došlo mi da nazovem doma. Jasno se sjećam da mi je intuicija govorila da treba da zovem. Tada nije bilo današnjih mogućnosti - interneta, starlinka, prepametnih telefona, već stara tehnologija komunikacije preko obalskih radio stanica. Nakon par pokušaja, malo čekanja, preko jedne Poljske radio stanice sam uspio da nazovem jednog prijatelja da se javim i vidim koje su novosti.
Kaže, da li sjediš?
- Sjedim.
- Bruce se vratio u Mejdene.
Ostao sam u šoku. U djeliću sekunde su me prošli žmarci, noge mi zadrhtale u isčekivanju daljnjeg raspleta situacije.
Pa dodaje - ima još.
- Što, reci, ne čekaj?
- Vratio se i Adrian. Oči sam razrogačio!
- A kako će sa Janickom?
I on ostaje - čuh sa druge strane, tri gitare - i uskoro će novi album.
Taj gest, da i pored toga što je bend uvjek bio sa dvije gitare, a Steve Harris (đe si brate Harise!) se nije ni sekunda dvoumio, već odmah, kao iz puške, kazao da Janick ostaje u bendu, je kulminirao sa prvim preslušavanjem pjesme “Blood Brothers” par mjeseci kasnije. Tu dodajte da je za cijeli Mejden svijet Bruceov odlazak bio skoro fatalan hitac pravo u srce, a njegov povratak najveći događaj u rokenrolu ... pa ikada! Dalje, na vrh svega ovoga, uticao je i na to da se i majstor melodije Adrian vrati u bend, te da Janick ni slučajno ne mrdne sa trenutne pozicije. To je bila količina bratstva, junaštva, iskrenosti, informacija, odušlevljenja i adrenalina koji se nisu mogli kontrolisati i smiriti, te je narednih mjeseci sve i svako brujao o ovoj vijesti, a očekivanje novog albuma je bilo neviđeno do tada na svjetskoj muzičkoj sceni. Mejdeni su pomeli sve sa muzičke scene, pop, rock, elektro, ovi, oni ... svi su o njima govorili, i sve ostale vijesti sa muzičke scene su bile u dubokoj sjenci Mejden reuniona, mjesecima. Zamislite da su čak i domaći mainstream mediji na ex Jugoslovenskom području, tradicionalno vrlo uskogrudi i prepuni predrasuda što se tiče rokenrola, prenijeli vijest, nešto nezamislivo do tada.
Od tog momenta pa naprijed, Ispratili smo sve vijesti i sve što se ticalo Mejdena tog perioda se znalo i ljubomorno pohranjivalo u svijest i podsvijest. Bili na koncertu u Budimpešti, trgovali diskove, jurili potpise, uskoro je došao i Rock in Rio na kome su ovjekovječili rušilačku energiju benda, i tek tada je euforija počela koliko-toliko da jenjava. Sve u svemu, taj period je za tadašnjeg dvadesetpetogodišnjaka bio jedan od najinteresantnijih i najintenzivnijih u životu koji i danas sa velikom radošću pamtim, a ovaj film me podsjetio baš na te dane.
Da se vratim na uvodni pasus. Za Mejdene se navija svim srcem i dušom jer nikada, nikada, apsolutno nikada nisu razočarali! Mejdeni nikada nisu razočarali jer su svoju karijeru gradili na samopožrtvovanju, radu i disciplini, a ne gazeći druge, što je svakodnevna pojava u svim mainstream pravcima i uvjek su cijenili fanove i stavljali ih u prvi plan. To je detalj koji je moj prijatelj sa početka teksta previdio. Burning Ambition nije samo dokumentarac. Ako ste Maiden Fan, znate o čemu govorim. Kao uvjek u životu, padova je bilo, ali su uvjek izašli jači i pametniji, zajedno sa fanovima koji su, subjektivno ili ne, dijelili njihovu sudbinu. U tome leži tajna uspjeha ovih ljudi u timu koji se zove Iron Maiden. Oni su samo vrh glečera. Ispod se skriva cijeli jedan svijet, kultura, supkultura, zovite to kako hoćete, ali je neodvojivo jedno od drugoga. Bend to zna i gaji, nekada, sad i zauvjek.
Up the Irons!
Kaže, da li sjediš?
- Sjedim.
- Bruce se vratio u Mejdene.
Ostao sam u šoku. U djeliću sekunde su me prošli žmarci, noge mi zadrhtale u isčekivanju daljnjeg raspleta situacije.
Pa dodaje - ima još.
- Što, reci, ne čekaj?
- Vratio se i Adrian. Oči sam razrogačio!
- A kako će sa Janickom?
I on ostaje - čuh sa druge strane, tri gitare - i uskoro će novi album.
Taj gest, da i pored toga što je bend uvjek bio sa dvije gitare, a Steve Harris (đe si brate Harise!) se nije ni sekunda dvoumio, već odmah, kao iz puške, kazao da Janick ostaje u bendu, je kulminirao sa prvim preslušavanjem pjesme “Blood Brothers” par mjeseci kasnije. Tu dodajte da je za cijeli Mejden svijet Bruceov odlazak bio skoro fatalan hitac pravo u srce, a njegov povratak najveći događaj u rokenrolu ... pa ikada! Dalje, na vrh svega ovoga, uticao je i na to da se i majstor melodije Adrian vrati u bend, te da Janick ni slučajno ne mrdne sa trenutne pozicije. To je bila količina bratstva, junaštva, iskrenosti, informacija, odušlevljenja i adrenalina koji se nisu mogli kontrolisati i smiriti, te je narednih mjeseci sve i svako brujao o ovoj vijesti, a očekivanje novog albuma je bilo neviđeno do tada na svjetskoj muzičkoj sceni. Mejdeni su pomeli sve sa muzičke scene, pop, rock, elektro, ovi, oni ... svi su o njima govorili, i sve ostale vijesti sa muzičke scene su bile u dubokoj sjenci Mejden reuniona, mjesecima. Zamislite da su čak i domaći mainstream mediji na ex Jugoslovenskom području, tradicionalno vrlo uskogrudi i prepuni predrasuda što se tiče rokenrola, prenijeli vijest, nešto nezamislivo do tada.
Od tog momenta pa naprijed, Ispratili smo sve vijesti i sve što se ticalo Mejdena tog perioda se znalo i ljubomorno pohranjivalo u svijest i podsvijest. Bili na koncertu u Budimpešti, trgovali diskove, jurili potpise, uskoro je došao i Rock in Rio na kome su ovjekovječili rušilačku energiju benda, i tek tada je euforija počela koliko-toliko da jenjava. Sve u svemu, taj period je za tadašnjeg dvadesetpetogodišnjaka bio jedan od najinteresantnijih i najintenzivnijih u životu koji i danas sa velikom radošću pamtim, a ovaj film me podsjetio baš na te dane.
Da se vratim na uvodni pasus. Za Mejdene se navija svim srcem i dušom jer nikada, nikada, apsolutno nikada nisu razočarali! Mejdeni nikada nisu razočarali jer su svoju karijeru gradili na samopožrtvovanju, radu i disciplini, a ne gazeći druge, što je svakodnevna pojava u svim mainstream pravcima i uvjek su cijenili fanove i stavljali ih u prvi plan. To je detalj koji je moj prijatelj sa početka teksta previdio. Burning Ambition nije samo dokumentarac. Ako ste Maiden Fan, znate o čemu govorim. Kao uvjek u životu, padova je bilo, ali su uvjek izašli jači i pametniji, zajedno sa fanovima koji su, subjektivno ili ne, dijelili njihovu sudbinu. U tome leži tajna uspjeha ovih ljudi u timu koji se zove Iron Maiden. Oni su samo vrh glečera. Ispod se skriva cijeli jedan svijet, kultura, supkultura, zovite to kako hoćete, ali je neodvojivo jedno od drugoga. Bend to zna i gaji, nekada, sad i zauvjek.
Up the Irons!
Nikola Franquelli

