Nemanja Cvijetić je čovek iz naroda. Živi kao i svi drugi, radi što i svi drugi rade, ali postoji jedan detalj koji ga izdvaja nad svim tim drugima – jasno i beskompromisno diže svoj glas kada je potrebno i važno! U moru učmalosti, apatije i ućutkanosti, jedan je od malo njih koji će bez imalo straha reći ono što misli, i time žestoko uzdrmati sve koji ga čitaju i prate – neke će pozitivno iznenaditi i osvestiti, druge će zgranuti i razbesneti. U drugom izdanju naše rubrike "Kako sam postao..." govori upravo kako je postao osoba koja ume da pokrene, inspiriše, nasmeje, nauči i dotakne veliki broj ljudi.


Bendovi, muzičari i albumi


Muzika je za mene ultimativni vid umetnosti, bez dalje rasprave. Volim književnost, ali su note i tekstovi ono zbog čega se i dan danas ježim iako neke pesme slušam evo već 15 godina, uvek ih drugačije shvatim. To za mene ni jedan druga umetnost ne može da uradi, niti će moći.

Ako krenemo od najranijeg detinjstva, tu su uvek bili prisutni tada aktuelni rok bendovi. Na primer, znao sam sve albume Riblje Čorbe napamet još pre nego sam krenuo u školu. To je bio očigledan uticaj mojih roditelja. Kasnije, kako sam rastao, otkrivao sam i strane bendove, pa sam tako počeo da se „trujem“ Aerosmith-om i Ac/Dc-jem, koje i dan danas slušam. To je bilo vreme Beat Street-a i Funky G-ja, pa se sećam da sam krio svoje kasete koje kupujem na eksukrziji, da me ostatak odeljenja ne bi prozivao. Znao sam da oni to ne mogu da razumeju, i to mi je u startu bilo dovoljno. Bio sam drugačiji.

Međutim, ono što mi je promenilo život u muzičkom smislu bio je Radio 202, i kada sam na istom čuo Pro Pain. Ja nisam imao blage predstave da tako nešto postoji, a kamoli da može toliko da mi se svidi. Od tada nisam više isti. Da nešto može da zvuči tako jednostavno, a tako dobro. I da na mene prenese tu količinu energije.

Albumi koji su najviše uticali na mene su: Pantera – Cowboys from hell jer mislim da je Pantera neponovljiv bend i da takvog spoja muzičara neće biti skoro, zatim Frank Zappa – Cheap Thrills prosto jer je Zappa bio i ostaće genijalac koji je išao uvek ispred svog vremena i koji nije mario za tuđa mišljenja, Pro Pain – Pro Pain album koji mi je bukvalno promenio život i koga i dan danas slušam barem jednom dnevno.

Reditelji i filmovi


Što se tiče filmova, moram da priznam da nisam filmofil, i da su jako retke situacije kada samovoljno sednem da pogledam neki film. Postoji nekolicina filmova koje volim da gledam, a to su uglavnom ostvarenja tipa Ajkula, Terminator 2, Ghost Busters, Zombieland i Evil Dead serijal.

Inače, apropo Evil Dead priče, smatram da je Bruce Campbell jedan retko veliki car, a što se reditelja tiče recimo da bih izdvojio Kevin Smith-a i njegovu lakoću konverzacije o teškim životnim temama. Nekako mi je pokazao ono što sam uvek mislio – da se i najkomplikovanije životne situacije mogu razložiti na proste faktore i njima se čovek može igrati i žonglirati, a opet na kraju da ostavi jasnu i nedvosmislenu poentu.

Stripovi


Dilan Dog, isključivo Dilan Dog.

Čitao sam i Modesti Blejz, i Rip Kirbija,Marti Misteriju, Zagora, Kapetana Marka, Teksa Vilera, Mister Noa, ali Dilan Dog je strip kome se i dan danas radujem i jedva čekam da mi dopadne šaka.

Hvala Rupertu Everetu na onoj čuvenoj filmskoj ulozi koja je inspirisala strip.

Pisci i knjige 


Tu ću se truditi da budem što koncizniji jer se sa knjigama družim baš od malih nogu. Obožavao sam i sad obožavam Nušića zbog njegovog smisla za humor i celokupnog pristupa stvari. Borislav Pekić je takođe neko koga nikada i nikako ne bi trebalo zaobići. Bukovski, Fante, Selindžer i Ficdžerald, kao predstavnici američke škole, i naravno Dostojevski i moja omiljena knjiga Kockar. Sa njegovim likovima se nekako najviše poistovetim jer se bave samom suštinom života, gde god bili, i tom borbom sa samim sobom koja i mene motiviše iz dana u dan. Kad uspeš da pobediš sebe, sve drugo je dečija igra.

Većina ljudi ne zna ništa ni o čemu, nekolicina zna po nešto o nečemu, a Dostojevski je znao sve o svemu.

Događaji (koncerti, predstave, performansi, izložbe ili događaji bilo koje prirode)


Koncerte najviše posećujem od svih gore pomenutih kategorija. Pro Pain i Soulfly ne propuštam zbog te enormne koliline energije koju dele sa publikom, a sad se posebno radujem Machine Head-u u Beogradu, krajem septembra, koji mi je inače jedan od omiljenih bendova. Volim kada bend sa mnom podeli to nešto što je samo naše, na koncertima kao da doživim neku vrstu katarze, kao da se ponovo rodim.

Sećam se koncerta Soulfly-ja u bašti SKC-a kad je odjednom počeo pljusak pre pesme Prophecy, i dan danas se naježim kad se setim tog osećaja. Postoji ta neka šekspirovska ljubav između mene i par bendova, i sebe smatram izuzetno srećnim zbog toga što sam u stanju da nešto na takav način osetim i doživim. To je privilegija.