Strip „Betmen: Poslednja noć veštica“ - Kraj jedne i početak nove epohe za Gotam i njegove zlikovce
Helly Cherry
Posle Duge noći veštica, priče o raspadu ideala, i Pobede nad tamom, koja je tražila izlaz iz ruševina, Poslednja noć veštica zaokružuje trilogiju. Ovo izdanje, međutim, nosi i drugu težinu. Nastalo je u senci gubitka, jer Tim Sejl nije dočekao da zajedno sa Džefom Loubom ispriča i ovo poslednje poglavlje.
Sejl je preminuo juna 2022. Prema Loubovim rečima, stigao je da skicira tek prve tri strane nove priče. Ono što su zajedno uradili pre toga objavljeno je kao specijal iz 2021. (u ovom integralu kao Nulto poglavlje), njihova poslednja saradnja. Ono je spona između Pobede nad tamom i priče koja je tek trebalo da nastane.
Loub je odlučio da priču završi za Sejla. Okupio je crtače koje je Sejl cenio, koji su ga inspirisali ili su od njega učili, pa je svako od deset poglavlja dobilo drugog autora. Glavne korice nose Sejlove ranije neobjavljene radove, koje je obojio njegov dugogodišnji saradnik Mark Kjarelo.
Strip zaokružuje rane dane Betmenove borbe protiv kriminala u Gotamu, u vreme kada klasična mafija polako napušta scenu i ustupa mesto maskiranim zločincima, onima koje ćemo kasnije sretati kao Betmenove večite protivnike. Mafija to čini vrlo nevoljno te kraj stripa i čini konačan obračun dve grupacije negativaca.
Sejl je preminuo juna 2022. Prema Loubovim rečima, stigao je da skicira tek prve tri strane nove priče. Ono što su zajedno uradili pre toga objavljeno je kao specijal iz 2021. (u ovom integralu kao Nulto poglavlje), njihova poslednja saradnja. Ono je spona između Pobede nad tamom i priče koja je tek trebalo da nastane.
Loub je odlučio da priču završi za Sejla. Okupio je crtače koje je Sejl cenio, koji su ga inspirisali ili su od njega učili, pa je svako od deset poglavlja dobilo drugog autora. Glavne korice nose Sejlove ranije neobjavljene radove, koje je obojio njegov dugogodišnji saradnik Mark Kjarelo.
Strip zaokružuje rane dane Betmenove borbe protiv kriminala u Gotamu, u vreme kada klasična mafija polako napušta scenu i ustupa mesto maskiranim zločincima, onima koje ćemo kasnije sretati kao Betmenove večite protivnike. Mafija to čini vrlo nevoljno te kraj stripa i čini konačan obračun dve grupacije negativaca.
Iako je u celini dobar, sama priča deluje prenatrpano. Prethodni delovi su snagu crpeli iz fokusa, pre svega iz sudbine Harvija Denta, a ovde se pažnja raspršuje na mnogo niti. Sporednih priča koje žele da budu ispričane ima previše, a nijedna se ne razvija do kraja. Mnoge zaslužuju posebno izdanje, dok ovde više guše glavnu priču. Likova je mnogo, gotovo svaki negativac ima svoj motiv da bude deo glavne radnje, a možda najvažniji među njima, „Praznik“, kao jako potentna ideja i zapravo pokretač priče, ostaje nedovoljno razvijena. Zbog toga je radnja povremeno nedorečena i konfuzna. Kraj je ipak relativno zadovoljavajuć. Daleko je ovo od lošeg stripa, ali bi uz manje podzapleta a više fokusa glavna priča imala više prostora da se razvije.
Format sa novim crtačem u svakom poglavlju zaslužuje poseban osvrt. Redom nastupaju Eduardo Riso, Klaus Janson, Mark Kjarelo, Klif Čijang, Bil Sjenkjevič, Enriko Marini, Dejv Džonson, Beki Klunan, Kris Samni i Mateo Skalera. Riso, poznat po stripu 100 metaka, otvara priču tvrdim noir crtežom i snažnim kontrastima, što pristaje zamračenom svetu gangstera. Janson je kao tušer oblikovao Milerov „Povratak mračnog viteza“, pa njegovo prisustvo zatvara krug sa Milerom s kojim je ova trilogija počela. Kjarelo je Sejlov saradnik i prijatelj, a Čijang, poznat po „Čudesnoj ženi“ i stripu Paper Girls, donosi čistu liniju i odvažne boje. Sjenkjevič, čiji su slikarski i ekspresionistički radovi poznati još iz Elektra: Assassin, najviše se udaljava od Sejlovog rukopisa. Marini donosi eleganciju evropske škole, a Džonson grafički čvrstu kompoziciju. Klunan i Samni nastavljaju sa jasnim, ekonomičnim pripovedanjem. Samni je crtao Daredevil i Captain America, upravo one junake kojima su se Loub i Sejl bavili u svojim „bojama“, dok Skalera donosi "kinetičku energiju" konačnog obračuna i zatvara priču.
Format sa novim crtačem u svakom poglavlju zaslužuje poseban osvrt. Redom nastupaju Eduardo Riso, Klaus Janson, Mark Kjarelo, Klif Čijang, Bil Sjenkjevič, Enriko Marini, Dejv Džonson, Beki Klunan, Kris Samni i Mateo Skalera. Riso, poznat po stripu 100 metaka, otvara priču tvrdim noir crtežom i snažnim kontrastima, što pristaje zamračenom svetu gangstera. Janson je kao tušer oblikovao Milerov „Povratak mračnog viteza“, pa njegovo prisustvo zatvara krug sa Milerom s kojim je ova trilogija počela. Kjarelo je Sejlov saradnik i prijatelj, a Čijang, poznat po „Čudesnoj ženi“ i stripu Paper Girls, donosi čistu liniju i odvažne boje. Sjenkjevič, čiji su slikarski i ekspresionistički radovi poznati još iz Elektra: Assassin, najviše se udaljava od Sejlovog rukopisa. Marini donosi eleganciju evropske škole, a Džonson grafički čvrstu kompoziciju. Klunan i Samni nastavljaju sa jasnim, ekonomičnim pripovedanjem. Samni je crtao Daredevil i Captain America, upravo one junake kojima su se Loub i Sejl bavili u svojim „bojama“, dok Skalera donosi "kinetičku energiju" konačnog obračuna i zatvara priču.
Kao završnica trilogije, Poslednja noć veštica je nešto slabija od svojih prethodnika. Ipak, kad se izdanje sagleda u celini, ono ostavlja snažniji utisak od pojedinačnih zamerki. Ovo je strip koji je trebalo da nastane kao saradnja dvojice prijatelja, a postao je zajednički poduhvat deset crtača koji su prihvatili da svoj rukopis stave u službu sećanja. Taj gest daje stripu toplinu koju malo koji nastavak ima, a Nulto poglavlje, sa Sejlovim poslednjim crtežima, daje mu autentičan početak.
Za čitaoce koji su pratili Louba i Sejla još od Duge noći veštica, ovo izdanje ima i veću vrednost od same priče. Gotam kroz deset različitih vizura postaje svojevrsna galerija u kojoj se svaki crtač poklonio Sejlovom nasleđu na svoj način, a zajedno čine omaž kakav se u stripu retko viđa. Zato je Poslednja noć veštica pre svega strip koji vredi imati u biblioteci uz prethodna dva dela, makar kao dokument jednog prijateljstva i jedne epohe u Betmenovom stripu.
Ko je propustio osvrte na prethodne delove, može ih pronaći u našim tekstovima o Dugoj noći veštica i Pobedi nad tamom.
Za čitaoce koji su pratili Louba i Sejla još od Duge noći veštica, ovo izdanje ima i veću vrednost od same priče. Gotam kroz deset različitih vizura postaje svojevrsna galerija u kojoj se svaki crtač poklonio Sejlovom nasleđu na svoj način, a zajedno čine omaž kakav se u stripu retko viđa. Zato je Poslednja noć veštica pre svega strip koji vredi imati u biblioteci uz prethodna dva dela, makar kao dokument jednog prijateljstva i jedne epohe u Betmenovom stripu.
Ko je propustio osvrte na prethodne delove, može ih pronaći u našim tekstovima o Dugoj noći veštica i Pobedi nad tamom.


