Goran Tribuson je za mnoge kritičare u sivim odelima, iz bivše SFRJ, bio zagrebački Jenki. Zašto je to bilo tako? Verovatno što ti dosadni akademski likovi nisu kužili pop mitologiju? Tribuson i Mika Oklopdžić su onomad ugradili prvi rokenrolerski bajpas u zapušeno srce jugoslovenske proze, bili su tu Albahari i Voja Despotov, a onda je na krilima osamdesetih doleteo i Branko Dimitrijević, devedesetih Zoran Ćirić i to je izgleda bilo to. Nema ih puno, narodnjačka epika je uvek imala jaču prođu. Tribusonov roman „Polagana predaja“ je jedan od onih koji su me oborili s nogu u periodu kada je to trebalo da se desi. Nabavio sam ga pre nekoliko godina ponovo i odložio na policu sa omiljenim knjigama. Tu mu je mesto. Prvo čitanje tog sjajnog romana bilo je eksplozivno kao slušanje Rolingstounsa na dobrom uređaju.

Nedavno sam, po preporuci prijatelja, inače čoveka sofisticiranog književnog ukusa, došao do Tribusonovog romana „Ruski rulet“ objavljenog 1982. godine, koji tematski ne pripada rokenrolerskom korpusu. U pitanju je jedan uzbudljivi bulevarski krimi roman, čija se radnja odvija u Zagrebu, tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, između Prvog i Drugog svetskog rata. Tribuson je definitivno bio inspirisan „Zlim dusima“ Dostojevskog, prepoznaje se to prilikom čitanja, ali nije imao tako pretencioznu ambiciju da doskoči velikom klasiku, već je ostao na svom, dobro poznatom, žanrovskom terenu. Kroz priču defiluju propali umetnici, ruski emigranti, anarhisti, belogardejci, boljševici, boemi sa iskustvom velikih kaldrma, malograđanska zagrebačka aristokratija i pokvareni policajci. Glavni lik, Emanuel Mor, bogati bonvivan ciničnog uma, vraća se u Zagreb iz Pariza, posle mnogo godina. Sve vreme mu je na umu misao da se u zavičaj čovek mora vratiti sa velikim skandalom. Sa sobom, iz puke dosade, dovodi trupu koja uživo izvodi teatarske porno predstave inspirisane antičkom mitologijom. Ulazi u svet zagrebačkih bankara, političara, trgovaca, kockara, pandura koji glume pesnike, slikara sa tajnim namerama, usamljenih žena sa pogrešnim muževima. Mor unosi pometnju u njihove živote, ali i u svoj život, jer počinju da mu stižu preteća pisma od izvesnog oca Corneliusa, serijskog ubice koji grad čisti od grešnika. Iza kulisa, određena skupina planira atentan na generala Vrangela koji je u to vreme živeo u Beogradu.
 
Roman mi se dopao, pogotovo prvi deo, ali već negde u drugom delu počinje malo da razvlači pitu, prazan hod narušava uzbudljivost, kao i dijalozi koji deluju veštački. Posebno što je u jednom trenutku suspendovao Morovu intrigantnost, bez razloga, kao da ga je omekšao, odsekao mu jaja, učinio ga slabim. Međutim, posle nekoliko desetina stranica opet ga je vratio u kolosek i uspeo na kraju da zaokruži priču i poentira. Mislim da bi ovo delo mnogo bolje funkcionisalo kao filmski scenario, odnosno kao film epohe nego kao roman (ima tu dosta toga što podseća na „Senke nad Balkanom“). S obzirom da sam pristrasan kada je Tribuson u pitanju, pitao sam se da li ja ovo zaista vidim mane romana ili sam umislio, ali onda mi je naleteo sveži intervju sa piscem u kojem sam kaže da ne dozvoljava da se Ruski rulet ponovo objavljuje jer je „klinački napisan, sve vrvi naglim obratima, katastrofičnim rješenjima, likovi su napravljeni kao da su iz Zagorke.“ (verovatno je mislio na spisateljicu lake proze Mariju Jurić Zagorku, neku ondašnju Mojsilović Bobić i sl.) Ipak, ovde je prestrog prema sebi, Ruski rulet je živ i dalje ima u sebi nešto što je u stanju da inspiriše čitaoca. To je dovoljno.
Đorđe Kalijadis