U poslednje vreme sa svih strana nas bombarduju uglavnom isti naslovi. Dobijamo na stotine sličnih razloga zašto bismo trebali da ih pročitamo sad odmah dok su još „vrući“, dok ih ceo svet čita i priča o njima. Takve knjige obično ostavim po strani - da se malo slegne prašina; a da budem iskren, na moju TBR listu svake nedelje dodam najmanje deset novih naslova tako da uvek postoji neka knjiga koja već izvesno vreme strpljivo čeka da joj se posvetim. Povremeno se desi da nakon tumaranja po bespućima „Goodreadsa“ i „Amazona“ naletim na neku poptuno neizvikanu knjigu čiji naslov ili sinopsis mi privuku pažnju i onda ta knjiga jednostavno dođe na red pre svih tih dobro izreklamiranih mejnstrim hitova.

Krajem prošle godine sasvim slučajno sam otkrio jedno novo ime koje pokušava da se probije u već poprilično krcatom svetu književnosti. Priznajem da za dotičnog autora do tog momenta nisam čuo. Interesantno mi je bilo to što je knjigu objavio na engleskom jeziku, a njegovo ime i prezime odgovaraju našem podneblju. A što je bilo najbolje (ili najgore po mene kao manijaka za književnost) sinopsis njegove knjige je bio više nego obećavajuć. I šta sam drugo mogao – naručio sam knjigu i učitao je u svoj Kindl.

Ali, da pređem konačno na stvar - u pitanju je Miloš Davidović i njegovo delo „Osiris Rising“ (u mom slobodnom prevodu „Pobuna na Ozirisu“). I odmah da kažem da nema nikakve veze sa egipatskom mitologijom nego je u pitanju čistokrvni SF noar.

Miloš Davidović je, dakle, naše gore list. Rođen je u Srbiji (odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji), a već dugi niz godina živi i radi u Švedskoj. Ovu knjigu napisao je iz ljubavi prema SF žanru i kako on sam kaže, želeo je da ispriča priču koja je pre svega uokvirena temeljima ljudske prirode, a ne utopijskim ili distopijskim maštanjima.

Njegov roman „Osiris Rising“ odvija se na Ozirisu I, koloniji matice Zemlje koja se nalazi u okviru Saturna. Zvezdani šerif Džek Kesler, glavni lik ove knjige, živi poprilično opušteno tamo, sve dok jednog dana ne sazna da je u rudarskoj kompaniji stradao jedan od radnika. Lokalna policija i rudarska kompanija bi najviše voleli da to bude proglašeno kao nesreća na radu, ali Džek shvata da je tu nešto mnogo sumnjivo. Preuzima slučaj na sebe i upliće se u mrežu zločina koja zahvata sve nivoe kolonije. Uz sve to, on mora da se pobrine za rudarevu ćerku, da balansira između Ozirisa i matice (čiju vlast on predstavlja), da ostane britkog uma dok mu telo povremeno otkazuje poslušnost, da ostane sabran u momentima kada se glavni predstavnici kolonije odluče za jedan veliki korak napred (ili možda korak unatrag). Uz sve to, dok bude istraživao smrt rudara, neko počinje da radi o glavi njemu i njegovim najbližima. Tajne se lagano razotkrivaju, a problemi postaju sve veći i veći...

Ono što prvo moram da pohvalim u ovom Davidovićevom prvencu jeste to što on ne nabacuje odmah svojim čitaocima pravila i ustrojstvo svog sveta nego čitaoci sve to postepeno otkrivaju. U svetu koji je on zamislio, Matica Zemlja je glavna, i ona ima svoje kolonije po Sunčevom sistemu. Neke od njih upoznajemo samo po imenu, a o nekima saznajemo i nešto više. Mars je, na primer, jedna od bogatijih kolonija u kojoj žive religijski fanatici. Oziris I je trenutno najudaljenija, rudarska kolonija. Usput otkrivate da na Ozirisu postoje lokalna vlast i lokalna policija ali da pri nekim većim problemima uskače Zvezdani šerif koji predstavlja produženu ruku Zemlje,... Takođe shvatate da svi stanovnici kolonije imaju HoloLens-ove sa kojima su povezani u jedan sistem i preko koga komuniciraju. Postoje MagSled-ovi koji su neka verzija metroa. Postoje zgodni izumi koji pomažu medicinarima,... Interesantno je to što na prvi pogled ovaj svet deluje kao utopija, ali isuviše je očigledno, već na samom početku, da to nije tako. Dok čitate „Oziris“ u glavi vam se konstantno prepliću „Blade Runner“, „Dina“, pa čak i pomalo „Star Wars“, i mnogi drugi „stubovi“ naučne fantastike. Međutim, ovde nije reč o kopiranju dotičnih dela nego se autor intertekstualno oslanja na ono što on voli, i uz čega je zasigurno odrastao. Moglo bi se reći da on ovim svojim delom upućuje svoju zahvalnost autorima koji su uticali na njega i koji su ga oblikovali.

Još jedna od jakih strana ovog romana jesu sami glavni likovi. Naravno, Džek Kesler jeste najbolje dočaran. On je osoba koja iza sebe ima mnogo toga – a posledice svega što je preživeo reflektuju se i na njegovom telu i na umu. Sledeći lik koji ne zaostaje iza njega je Amanda, ćerka ubijenog rudara, koja previše brzo mora da odraste i nauči kome može, a kome ne sme da veruje. Tu su i šerifova pomoćnica, vlasnik stovarišta koga svi poznaju i koji ima prste u svim dešavanjima, nekoliko zvaničnih predstavnika rudarske kompanije, različiti ambasadori i gradonačelnik Ozirisa. Svi oni nose tipična obeležja koje nose njihove uloge, ali na neki način ih i prevazilaze. Davidović je uspeo da izbegne to da mu negativci budu isključivo crni, a pozitivci isključivo beli – likovi mu deluju životno i kompleksno.

Iako se u prvom planu romana nalazi ubistvo rudara, autor je u celu priču utkao mnoge uvek aktuelne teme - porodicu, identitet, poverenje, pravdu, mir,... Sve ove teme su razrađene dijalektički – putem sukoba sa suprotnošću, uz obavezno traženje načina kako da se ta suprotnost prevaziđe. Uzmimo na primer Amandu koja ostaje bez oca, a čija majka je nestala dok je ona još bila dete. Ona mora da nađe „zamenu“ za porodicu – nekoga uz koga bi se osećala bezbedno i koliko toliko srećno. Džek ima problem sa svojom nogom – veći deo te noge je očuvan, a nedostaci kibernetički nadoknađeni. On konstantno oseća bol ali kategorički odbija da mu se ta noga kompletno zameni – i tu iščitavamo onu dilemu da li bi on i dalje bio on ukoliko je neki deo njega zamenjen.

Kao i kod većine SF romana, iza najočiglednijeg sloja priče kriju se dodatni slojevi koji deluju kao kritika upućena društvu ili komentar na ono što se dešava u svetu. Autor je u priču ubacio večitu borbu za vlast, bogatstvo i moć preko manipulativnih korporacija i korumpiranih pojedinaca. Mnogi se prikazuju kao humanisti i glume da su zabrinuti za opštu dobrobit društva, a u stvari iza svega toga stoje krajnje sebični ciljevi.

Davidović je, dakle, u svet književnosti uplovio sa zaista sjajnim prvencem. „Osiris Rising“ je odličan SF noar koji u mnogim svojim scenama namiguje SF klasicima, ali ipak ostaje svoj i originalan. Iako mu je ovo prvo delo, autor je pokazao da ume da stvori futuristički svet koji je održiv (ali itekako realan – ne isuviše idealan, a opet ne isuviše pokvaren) i da ume da ga nastani likovima koji su opipljivi i životni i sa kojima čitaoci mogu da se povežu. I naravno ono što je najbitnije, pokazao je da ume da te svoje tvorevine iskoristi za potrebe jedne zaista intrigantne priče koja ni u jednom momentu ne postaje dosadna, predvidiva ili isuviše klišeizirana. Kao što je već napomenuto, knjiga obiluje akcionim scenama, ali ne počiva isključivo na njima – autor je u svoje delo ugradio osvrte na sva ona pitanja društvene ili političke prirode koja nas isuviše često zaokupljuju, i time ga obogatio i dao mu dodatnu dubinu.

Nadajmo se da će neka od domaćih izdavačkih kuća takođe prepoznati sve ove kvalitete kojima odiše Davidovićev prvenac i da će „Osiris Rising“ moći u dogledno vreme da se nađe i na policama naših knjižara. Uostalom, jako mali broj domaćih pisaca piše ovakav pravi, hardkor SF noar, tako da je ovo prava prilika da se ta praznina u izdavaštvu popuni. Dok se to ne dogodi, moraćete da uzmete svoj „Kindl“ (ili neki drugi čitač elektronskih knjiga) u ruke i da nabavite svoj primerak „Ozirisa“. Učinite to što pre, jer ako se ne varam, Miloš uveliko radi na nastavku.
Kristijan Vekonj