Oh, kako sam bio radostan, kada sam poslje koncerta DISCIPLINE KIČME u dvorani Kulušić ((1988) i neprospavane noći, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru, odmah u jutro otišao do prodavaonice PGP-a i kupio dva (2) primjerka LP-a grupe BOYE - "Dosta! Dosta! Dosta!". Narvno, dva komada. Jedan za preslušavnje, a jedan za povijest. Nije to ništa čudno. To je bila uobičajena praksa sa izdanjima do kojih vam je jako stalo. Doduše, u tom paketu su trebali biti i PARTIBREJKERS II, ali u trgovini su imali samo kazetno izdanje, koje nije dolazilo u obzir, tako da od toga nije bilo ništa. Ipak, BOYE su bile na prvom mjestu. 

Mislim da sam prvi put ozbiljnije obratio pozornost na njih dok sam služio JNA (1986), čitajući tadašnje izdanje časopisa Rock, gdje je u rubrici "najave" vrištao naslov "PRVI PRAVI ŽENSKI ZVUK". Čim sam pročitao da je KOJA umješao svoje prste, znao sam da se radi o pravoj stvari. I stvarno. Najprije se pojavio singl "Ja Hoću Te / Kralj Dosade" (1987), a spomenuti album sljedeće godine bio je prava bomba. Zdravog i organskog pristupa, nisam tada već dugo čuo na domaćoj sceni od nekog debitanta cure su naporno radile prethodnih sedam godina).

Kad smo kod historijata, članice grupe su prije toga godinama pokušavale doći do vlastitog izdanja, ali im to nije uspjevalo zbog nerazumjevanja ljudi iz izdavačkih kuća. Pohvale muzičkog tiska, na oosnovu njihovih koncertnih nastupa (između ostalih, nastupile su u Beču, uz The Raincoats i Au Pairs), dovele su do toga da grupi ponudi ugovor zagrebačka diskografska kuća Jugoton. Band je 1984. u Zagrebu snimio materijal za debitantski album, ali snimke nikada nisu objavljene. Producirane su u synth-pop maniri, budući da je diskografska kuća željela promovirati Boye kao synth-pop bend, a članice banda, nezadovoljne snimljenim materijalom, raskinuli su ugovor s izdavačkom kućom. 

Boye su 1985. napravile demo snimke s frontmanom grupe Disciplina Kičme, Dušanom Kojićem Kojom kao producentom, predstavljajući se više gitarističkim zvukom. Tijekom godine grupa je uspostavila kontakte s druga dva jugoslavenska all-girl banda, pop rock bendom Cacadou Look iz Rijeke i punk rock skupinom Tožibabe iz Ljubljane, organizirajući zajednički koncert u Domu omladine Beograda. Tijekom godine sastav je nastupio i na Subotičkom omladinskom festivalu. 

Sredinom 1986. godine, Ljiljana Radaković napušta band, a u grupu dolazi Vesna Branković (kako sama kaže, zapravo, još 1981). Snimljene demo pjesme pružile su grupi priliku da objavi ''7-inčni singl s pjesmama 'Ja hoću te' i 'Kralj dosade', u izdanju PGP RTB. Naslovnicu singla je dizajnirala Biljana Babić, liderica i bubnjarka, sadržavajući spomenuti natpis "Prvi pravi ženski zvuk", u Kojinoj već poznatoj maniri. Za potrebe snimanja singla, Ljiljana Radaković se nakratko vratila u grupu, samo da bi snimila bass dionice. Singl bi bio jedino izdanje banda u isključivo ženskoj postavi. Nakon objave singla, novi bass gitarist Boye postaje Darko Matić, prvi muški član banda, a grupi se pridružuje još jedna vokalistica, Tanja Đajić.

Napor i trud se isplatio, ne toliko komercijalno, koliko znajući da su uradile odličan posao. Pod Kojinim utjecajem band je zadržao svoj izvorni muzički stil i uveo rap vokalne dionice, a Koja je također svirao gitaru na tri pjesme. Album je sadržavao materijal napisan tijekom prethodnih godina, s istaknutim pjesmama 'Mama Kivi', 'Gde se možemo sresti' i naslovnom pjesmom. Naslovnicu LP-a je dizajnirala Biljana Babić. Album "Dosta! Dosta! Dosta!" je naišao na pozitivne reakcije kritike, a nakonobjave, band je krenuo na svoju prvu samostalnu turneju diljem Jugoslavije. Godine 1989. grupi se pridružuje novi bass gitarist, Ilija Vlaisavljević Bebec, nekadašnji član grupe La Strada, donoseći nove ideje i postajući značajna figura grupe.

Sljedeće godine sam ih imao prilike gledati uživo, u obližnjem gradu (Kutina) na nekakvoj rock redaljki lokalnih bandova. BOYE su uz Tonya Montana bile "zvijezde večeri". Odličan nastup, kao i (začudo) Tony Montana. 


Njihov sljedeći album "78" (1990) bio je logičan nastavak (ponovna suradnja s Kojom) i pomalo produbljavanje forme izvedene na albumu prvijencu. Biljana Babić (bubnjarka i liderica) je izjavila da je prvi album bio eksces, a ovaj drugi ozbiljan eksces. Otprilike točno, ako se uzme u obzir tadašnje stanje muzičke scene (makar je krajem '80-ih i početkom' 90-ih godina, paradoksalno, underground scena doživljavala uzlet). I ovaj je album iznjedrio nekoliko hitova ('Ne Igram Uz Ritam Taj', 'Čarobnjakov Zagrljaj', 'Fudbal'), kao i pjesma 'Ja sam radosna', prisutna u repertoaru grupe od početka njihove karijere. Tekst pjesme je napisao lider grupe La Strada (i vokalni solist skupine Luna, poznati i cijenjeni književnik Slobodan Tišma), a pjesma grupe La Strada 'Mlad i radostan', samplirana je na pjesmi.

Onda je usljedio raspad države i gubitak kontakta s nastavkom njihove karijere. U to vrijeme, Tanja Đajić, Jasna Manjulov i Vesna Branković su napustile grupu, prekinuvši svoje muzičke karijere. Biljana Babić i Ilija Vlaisavljević nastavili su voditi Boye, a novi članovi bili su Jelena Kajtez (vokal) i Aleksandra Blažić Caka (vokal) te Vladimir Radusinović Radule (gitara), član novosadskog punk rock banda Atheist Rap, koji je napustio Boye nakon kratkog vremena.

Na žalost u vrijeme objave, mimoišao me njihov sljedeći album "Aren't Afraid! - Boye se ne Boye (1993). Album je sniman u Nizozemskoj, u studiju Sing Sing Studio, s producentom Milanom Čirićem. Radi se o prvom albumu grupe, na kojem se bubnjarka i jedna od osnivačica Biljana Babić, pojavljuje kao autorica tekstova. Produkciju za album je dodatno uradio Ilija Vlaisavljević Bebec, a od gostiju su svirali Zoran Erkman Zerkman (trumpet) i David Gardeur (keyboards). Uz pomoć nekolicine ljudi, grupa je uspjela napraviti i promociju na Nizozemskoj nacionalnoj TV, kao i predstaviti vlastiti rad i karijeru. Za video spot je odabrana pjesma 'Gleglegledaj!' S angažiranim pjesmama poput 'Kako pamet strada', 'Kako, čemu, gde i zašto', 'Ljudi nisu dobri' i 'Morat ću se boriti', album je proglašen najboljim u Srbiji u 1993. godini., od strane magazina Ritam.


Bez obzira na prekinute veze, uz svesrdnu pomoć moje prijateljice Manuele, uknjižio sam njihov zadnji studijski album, fantastični "Prevariti Naviku" (1997). Snimljen u studiju Sing Sing, a producirao ga je Bebec. Album je sadržavao singl 'Ludilo mašina', predstavljajućigrupu u modernijem muzičkom smjeru nego na prethodnim izdanjima, ubojitog zvuka, jakih ritmova i gitara, čineći ovaj LP njihovim najžešćim izdanjem (prikladno za kraj).

BOYE nisu imale lagan put do vlastite afirmacije i statusa koje su postigle na najtransparentniji način. Međutim, upornim radom, ljubavlju prema muzici i velikom količinom entuzijazma, uspjele su bez stvaralačkog kompromisa, stvoriti vlastiti autentičan svijet, koji je zasigurno ostavio dubokog traga, kako na slušatelje, tako i na one koji su pod njihovim utjecajem stvarali vlastiti identitet. Svi ljudi koji su prošli kroz grupu (žensko/muški) dali su veliki obol ovom izuzetnom bandu.

O grupi je snimljen i dokumentarni film PRVI PRAVI ŽENSKI ZVUK (2016), u režiji Brankice Stanković. Biljana Babić je u jednom dokumentarnom filmu izjavila nešto vrlo interesantno oodnosu s "bratskom" skupinom Obojeni Program - "BOYE su pametna grupa, a OBOJENI PROGRAM su inteligentna grupa"

Biljana Babić
Jasna Manjulov
Ljiljana Radaković
Klaudija Gavrilović
Vesna Branković
Milica Vezmar
Milica Žilnik
Vesna Milović
Darko Matić
Tanja Đajić
Ilija Vlaisavljević
Jelena Kajtez
Aleksandra Blažić
Vladimir Radusinović
Miloš Rašković
Đorđe Todorović
Robert Telčer
Robert Čajsa