Pre nego što zagrizete u meso ovog teksta, imam nešto da vam priznam. Naime, ne čitam mnogo savremene pisce. Ne zato što smatram da nisu kvalitetni (mada realno, kod nekih ne mogu ni taj kvalifikator da pripišem; znaju oni ko su) niti zato što izbegavam bilo šta novo poput snobova koji isključivo klasike ili probranih par pisaca čitaju. Razlog za moje nepraćenje domaće scene je jednostavan – hiperprodukcija. Jednostavno, previše ima naslova, a premalo vremena. Evo, anegdota; recentno sam išao na intervju za posao u jednoj od većih knjižara u Srbiji. Na probnom testu je bilo pitanja tipa „zaokružite ime autora ove knjige“ ili „povežite naslov sa autorom“. Iskreno, da nisam par dana pre toga listao sajt dotične knjižare i malo čačkao po Guglu, nikada ne bih ni čuo za ove pisce. Ili bih čuo za iste (Nesbe, Sparks, Pamuk, Mas, Kvik) ali bih znao da nisam niti jedno delo od njih pročitao.

Pominjem ovu anegdotu zato što je jedno pitanje zahtevalo da se ukratko opišu dve knjige savremenih pisaca koje sam pročitao. Prvu od dve koju sam opisao neću ovde navesti (samo ću reći da sam o istoj takođe pisao recenziju). Druga je bila „Ožiljak“ Tamare Damljanović.

„Obavezno je pročitaj“, insistirale su meni uvek drage Sara i Ana. Naime, Damljanović je jedna od njihovih učenica, i priznajem, za njen rad nisam čuo dok mi bliznakinje nisu istakle „Ožiljak“. Ergo, uradimo prvo ono što vam uvek kažu da se ne sme raditi – sudimo knjigu po koricama. Elem, „Ožiljak“ je izdala „Otvorena knjiga“ 2024. godine, i knjiga na prednjoj korici ima krajnje jednostavan dizajn – crna pozadina, beli naslov knjige i ime autorke, kao i jednostavna ilustracija ožiljka ispod dotičnih. Bio sam prijatno iznenađen. I opet ovde ulećem u anegdotu; tokom jednog sajma knjiga, pre sad sigurno desetak godina, imao sam prilike da prisustvujem na štandu jednog od mojih prijatelja po stripu (štand izdavačke kuće koja se pretežno bavi prozom i poezijom, čisto da naglasim). Dok je prijatelj konverzirao sa potencijalnim klijentima, primetio sam jednu tvrdokoričenu, nadasve šarenu knjigu i pružio šaku da je pogledam. Suptilno, ortak je položio svoju šaku ispred moje, na korici knjige, pogledao me je i samo lagano odmahnuo glavom pre nego što je nastavio razgovor. Kad su stranke otišle, pričao mi je istorijat iza ovog „štiva“ – ukratko, izvesna snajka čiji je suprug neki budžovan sa previše para je htela da izda „poeziju“, a njen voljeni je uložio masu para, te su uglavnom otišle na koričenje i dizajn. A onda je moj ortak uzeo knjigu jednog filozofa klasičara zarad poređenja – poput „Ožiljka“, korice su bile jednobojne, ime autora i naslov u drugoj boji, i ispod istih je bio jednostavan geometrijski dizajn. „Uvek imaj na umu“, dodao je on, „što su šarenije i drečavije korice, velika je verovatnoća da je knjiga smeće“.

Dakako, to nije uvek slučaj, ali ne bih da uletimo u još jednu stranputicu. Elem, „Ožiljak“. Priča istog počinje – a da! Odmah da naglasim: SPOJLERI. Ako želite da sami pročitate knjigu, ovde i sada vam je preporučujem, a ovde možete da komotno prestanete sa čitanjem recenzije ako želite da se iznenadite. Dakle, priča „Ožiljka“ počinje u jednom seocetu. Naši primarni ključni akteri su Tomislav i Dragana, predavači u osnovnoj školi. Tomislav je definicija tunjavog šonje koji ne može da se izbori za svoje Ja. I kolege i deca ga redovno zezaju, a fizički je otprilike sposoban koliko i lokalna pijandura nakon regularnog utorka kod gazda-Trajka. Dragojla, iliti Gaga, je nešto pitomija i povučenija u sebe, recentno opet sama i u potrazi za novim partnerom. Naravno da će završiti zajedno, ali to je tek jedan od elemenata priče. Naime, Toma na svojoj nadlaktici ima poveći ožiljak, zadobijen usled bolnog uboda nožem pre nekog vremena. Međutim, kako odmiče radnja, ožiljak pokazuje...čudne sposobnosti. Nekad su to male stvari, gde Toma halucinira kako ga ožiljak guta; docnije, dobija preko ožiljka mogućnost da „čita“ ljude, da im vidi uspomene. Šta se dešava?

Primarni ključni akteri su tu. Sekundarni, podjednako važni po priču, su tinejdžer Milan i sveštenik Aleksandar. Milan je deo disfunkcionalne porodice. Njegova majka je fizički zlostavljana, jednostavna seoska žena koja veruje u vradžbine i vazda pravda zverstva njegovog oca. Dotični otac je arhetipska seoska srbenda – nasilan, uvek pijan, prljav, neotesan, poganog jezika i sa nula inteligencije. Kad se ne istresa na supruzi, istresa se na deci (oba radi prilično često). Samim tim, Milan polako gubi ono malo zdravog razuma koje jedno dete od jedva 14 godina može da ima, i u glavi se polako formiraju jezivo mračne misli.

Otac Aleksandar je, pritom, interesantan slučaj. Sa jedne strane je klasični seoski pop, koji obožava da pojede i ne libi se da dobro zaradi na svojoj pastvi. Međutim, u sebi ima i dovoljno jaku dozu pobožnosti da barem pokušava da situaciji sa Tomislavom (i ožiljkom) priđe pravilno. Delovi gde istražuje istoriju noža koji je načinio taj ožiljak su možda najsimpatičniji u celoj knjizi, jer čitalac dobija dojam da uranja u misteriju kakvu bi, recimo, Po ili Lavkraft ili Kristijeva osmislili. Element istraživanja, uranjanja u istoriju koja deluje dovoljno uverljiva da bude tačna, tačno češa onaj svrab koji niste znali da imate.

Dijalozi između likova, i ovih i gomile neimenovanih, neosporivo „Ožiljak“ svrstavaju u modernu beletristiku, sa dovoljnom dozom frazeologije da zadovolji i najprosečnijeg od prosečnih čitalaca. Element fantastike, ezoterije i horora je tu za nešto mlađe i prefinjenije čitaoce, iliti nerdove, koji vole mistiku (a ona, i dan-danas, stravično manjka u domaćoj prozi – pun very much intended). Aspekt istraživanja socijalnih boljki koje su jezivo stvarne u domaćoj svakodnevnici je tu za empatičnije čitaoce, isto modernije fele, odnosno za generaciju koja ozbiljno shvata psihoterapiju i pravilan pristup mentalnim i duševnim boljkama. Drugim rečima, „Ožiljak“ pokriva široki spektar čitalačkih profila.

Ako bih izdvojio neku falinku, neko mesto za napredak, to bi verovatno bila opšta mesta u pripovedanju, uglavnom vezana za ekspoziciju i naraciju. Povremeno bi opis situacije delovao suvoparnije nego ono što se zapravo dešava tog trenutka u poglavlju, što ume da iznese čitaoca iz radnje. Dakako, ovo je minorna stvar; sama radnja i preokreti unutar iste i više nego nadoknađuju nedostatke.

Zaključak se nameće sam po sebi – „Ožiljak“ Tamare Damljanović vredi overiti. Nema puno stranica, poglavlja su kratka, brzo se čitaju i obiluju simpatičnim likovima sa ne tako simpatičnim problemima. Pružite prvencu Damljanovićeve priliku, garantujem da će vam se svideti.
Ivan Veljković, 1. oktobra 2025.