Džesika Haekel - Empty Boat: Glava kapetana zuri u prazno
Helly Cherry
Da li možete da poverujete da je prošlo pet godina od (pu-pu-pu duće drakulje), 2020. godine?
Na stranu to što su bukvalno svi kolektivno bili sjebani (uključujem tu i sebe), ova godina je bila sasvim u redu po pitanju muzičkih albuma (da ne nabrajam, i da dodatno ne iznerviram ljubitelje "stare" Sepulture sa albumom "Quadra" hahaha), jer su se i umetnici (valjda) dodatno izolovali i dali na posao, kako bi kvalitetno ubili vreme.
Na stranu to što su bukvalno svi kolektivno bili sjebani (uključujem tu i sebe), ova godina je bila sasvim u redu po pitanju muzičkih albuma (da ne nabrajam, i da dodatno ne iznerviram ljubitelje "stare" Sepulture sa albumom "Quadra" hahaha), jer su se i umetnici (valjda) dodatno izolovali i dali na posao, kako bi kvalitetno ubili vreme.
Jedan od albuma koji mi je u tom trenutku definitivno promakao jeste "Empty Boat", od vrsne multidisciplinarne umetnice Džesike Haekel. Slušam ga već danima (po preporuci omiljene osobe, dabome) i prvi utisak mi je i bio "samoizolujuća atmosfera i kreativna sloboda koja se čuje u svakoj sekundi" i onda sam ugledao godinu izdanja - to je to.
Radi potpunog utiska, Džesika je vrlo talentovana muzičarka (i slikarka), koja je svoj zanat ispekla radeći (mahom) akustičarske obrade širokog raspona bendova i autora kao što su Tool, Blue Öyster Cult, NIN, David Bowie, ali i u bendu Gemiinii Riisiing. Ima fantastičan glas, u šta se možete uveriti i sami, "Empty Boat" je njen debi-album, i jedini, za sad.
Bendovi neretko pate od toga da na albumu mora biti krš pesama (čarobni broj je 12, nemam pojma zašto), što u današnje vreme zamara i tvrdokorne slušaoce celovitih albuma, a kamoli ljude koji u životu nisu iz jednog sedenja poslušali ceo uradak. Džesika nije upala u tu zamku, stoga je sa svega sedam pesama rekla dovoljno, da ti prosto i duša ostane prazna kao pomenuti čamac, žudeći za još.
In Flight // Ball & Chain // Close // Paper House // Too Far Gone // Simon Says // The Map & The Territory
Ceo album nose njeni klavir i moćni, sugestivni glas, što naravno ne umanjuje značaj ostatka zvučne slike i svesrdne pomoći njenih prijatelja koji su učestvovali na albumu. Moram istaći da sam fasciniran predanim radom i pristupom detaljima u svim pesmama, dodatno što je sama miksala album, što je vrlo hrabar i neretko rizičan potez kada si potpuni autor svega, pre svega zbog istaknute subjektivnosti i svesnog oduzimanja mogućnosti da neko drugi utiče kreativno na tvoj rad i konačni "proizvod".
Naravno, kao gitarista, ne mogu da ne primetim jezgrovite gitarske deonice, koje se uklapaju u celokupnu atmosferu mučnog iščekivanja (nekakvog) krešenda, što je uočljivo odmah u prvoj pesmi, a ta tenzija i kreativni nered koji je Džesika sačinila ne popuštaju, doprinoseći konfuziji trenutka u kom je album i stvaran.
Žanrovski gledano, najlakše bi bilo reći da je ovo indie/art-rock (i time ne reći išta), ali ne mogu da ne pomenem izvesne uticaje kao što su dreampop, shoegaze, filmska muzika, progressive rock, post-grunge, eksperimentalne muzike koja je i osnova svega (da se ne lažemo), i ono što me je zapravo privuklo albumu. Ima i primesa noise-a, bez toga ne može biti dobre muzike, a u pesmi "Close" ima i grlenog pevanja, na moju žalost, svega nekih 5 sekundi na samom kraju.
Tu je i malčice kontrolisanog ludila prisutnog u pesmama Swans-a dok su aktivno radili sa Jarboe, čisto da podelim i taj utisak.
Držeći se komponovanja u funkcionalnim fragmentima, često ponavljajuće prirode, Džesika je dočarala atmosferu beznađa i veoma prefinjeno kanalisanog očaja u svojim pesmama, kada i najhrabriji "napuštaju brod", svet koji je u tom dotičnom trenutku pucao po šavovima i odlazio na neko drugo mesto, tamnije ili svetlije - "The brighter the light, the darker the shadow", kako kaže u pesmi "Ball & Chain". Svi tekstovi imaju potencijal lepe poezije, iako se neke teme i reči ponavljaju u naletima, kao nasumično slabiji i jači talasi koji se odbijaju o obalu - poetske slike su standardizovano, ali sa ukusom uklopljene u prikaze mora i sunca, igre svetla i tame, osećanja koja na čas bivaju obasjana tračkom nade, a nakon toga se usled trenutka slabosti, samoće, gorčine ili prostog otupljivanja čula survaju u duboke okeanske rovove. Stihovi nisu ni na sekund patetični, sasvim idu uz rastrzanu, gotovo neurotičnu crtu koja sve vreme prati muziku. Nisam primetio neku drugu nit koja povezuje pesme međusobno, ali to nije ni nužno, niti zapisano u kamenu - smatram da će svako pronaći pesmu koja će mu odgovarati senzibilitetom, melodijom, ritmom ili odsustvima istih. Meni lično su omiljene "Paper House", otvarajuća "In Flight" (sa njenim neprekidnim zujanjem, uh), kao i "The Map & The Territory".
Toplo preporučujem album najpre ljubiteljima eklektičnijeg izraza, naročito ukoliko volite da mučite sebe neuobičajenom muzikom. Daleko od toga da su pesme neslušljive (pogledati deo o glasu + klaviru), ali je ovo teritorija neustrašivih umetnica, stoga ne očekujte preteranu nežnost prema ušima, već se pripremite na plivanje u nepoznato, pored praznog čamca, dok opasnosti vrebaju ispod površine.
Radi potpunog utiska, Džesika je vrlo talentovana muzičarka (i slikarka), koja je svoj zanat ispekla radeći (mahom) akustičarske obrade širokog raspona bendova i autora kao što su Tool, Blue Öyster Cult, NIN, David Bowie, ali i u bendu Gemiinii Riisiing. Ima fantastičan glas, u šta se možete uveriti i sami, "Empty Boat" je njen debi-album, i jedini, za sad.
Bendovi neretko pate od toga da na albumu mora biti krš pesama (čarobni broj je 12, nemam pojma zašto), što u današnje vreme zamara i tvrdokorne slušaoce celovitih albuma, a kamoli ljude koji u životu nisu iz jednog sedenja poslušali ceo uradak. Džesika nije upala u tu zamku, stoga je sa svega sedam pesama rekla dovoljno, da ti prosto i duša ostane prazna kao pomenuti čamac, žudeći za još.
In Flight // Ball & Chain // Close // Paper House // Too Far Gone // Simon Says // The Map & The Territory
Ceo album nose njeni klavir i moćni, sugestivni glas, što naravno ne umanjuje značaj ostatka zvučne slike i svesrdne pomoći njenih prijatelja koji su učestvovali na albumu. Moram istaći da sam fasciniran predanim radom i pristupom detaljima u svim pesmama, dodatno što je sama miksala album, što je vrlo hrabar i neretko rizičan potez kada si potpuni autor svega, pre svega zbog istaknute subjektivnosti i svesnog oduzimanja mogućnosti da neko drugi utiče kreativno na tvoj rad i konačni "proizvod".
Naravno, kao gitarista, ne mogu da ne primetim jezgrovite gitarske deonice, koje se uklapaju u celokupnu atmosferu mučnog iščekivanja (nekakvog) krešenda, što je uočljivo odmah u prvoj pesmi, a ta tenzija i kreativni nered koji je Džesika sačinila ne popuštaju, doprinoseći konfuziji trenutka u kom je album i stvaran.
Žanrovski gledano, najlakše bi bilo reći da je ovo indie/art-rock (i time ne reći išta), ali ne mogu da ne pomenem izvesne uticaje kao što su dreampop, shoegaze, filmska muzika, progressive rock, post-grunge, eksperimentalne muzike koja je i osnova svega (da se ne lažemo), i ono što me je zapravo privuklo albumu. Ima i primesa noise-a, bez toga ne može biti dobre muzike, a u pesmi "Close" ima i grlenog pevanja, na moju žalost, svega nekih 5 sekundi na samom kraju.
Tu je i malčice kontrolisanog ludila prisutnog u pesmama Swans-a dok su aktivno radili sa Jarboe, čisto da podelim i taj utisak.
Držeći se komponovanja u funkcionalnim fragmentima, često ponavljajuće prirode, Džesika je dočarala atmosferu beznađa i veoma prefinjeno kanalisanog očaja u svojim pesmama, kada i najhrabriji "napuštaju brod", svet koji je u tom dotičnom trenutku pucao po šavovima i odlazio na neko drugo mesto, tamnije ili svetlije - "The brighter the light, the darker the shadow", kako kaže u pesmi "Ball & Chain". Svi tekstovi imaju potencijal lepe poezije, iako se neke teme i reči ponavljaju u naletima, kao nasumično slabiji i jači talasi koji se odbijaju o obalu - poetske slike su standardizovano, ali sa ukusom uklopljene u prikaze mora i sunca, igre svetla i tame, osećanja koja na čas bivaju obasjana tračkom nade, a nakon toga se usled trenutka slabosti, samoće, gorčine ili prostog otupljivanja čula survaju u duboke okeanske rovove. Stihovi nisu ni na sekund patetični, sasvim idu uz rastrzanu, gotovo neurotičnu crtu koja sve vreme prati muziku. Nisam primetio neku drugu nit koja povezuje pesme međusobno, ali to nije ni nužno, niti zapisano u kamenu - smatram da će svako pronaći pesmu koja će mu odgovarati senzibilitetom, melodijom, ritmom ili odsustvima istih. Meni lično su omiljene "Paper House", otvarajuća "In Flight" (sa njenim neprekidnim zujanjem, uh), kao i "The Map & The Territory".
Toplo preporučujem album najpre ljubiteljima eklektičnijeg izraza, naročito ukoliko volite da mučite sebe neuobičajenom muzikom. Daleko od toga da su pesme neslušljive (pogledati deo o glasu + klaviru), ali je ovo teritorija neustrašivih umetnica, stoga ne očekujte preteranu nežnost prema ušima, već se pripremite na plivanje u nepoznato, pored praznog čamca, dok opasnosti vrebaju ispod površine.
Daniel Tikvicki