Jutro, prošle godine, u ovo vreme negde, iznenađen sam telefonskim pozivom poznanika, divnog momka, tada taze novinara, koji mi je u polupaničnom tonu saopštio da su mu iznenada uvalili da radi intervju sa Saramagovom suprugom, koja je tu u gostima, boga pitaj zašto, i pošto u trenutku nije mogao da se seti stručnije osobe iz oblasti knjige da se konsultuje u pripremi intervjua, pozvao je, kaže, mene. Upravo opisujem jedan od najvećih životnih blamova koji sam ikada doživeo. Nisam ga, nažalost, čitao, još uvek, moram da odgovorim i crvenim do neba, na sreću samo njemu i sebi u ogledalu auta. Shvatim tada da sam, delom i zahvaljujući ovom pisanju, izazvao utisak kod ljudi da mnogo čitam i mnogo znam o knjigama i piscima, što je iskreno, kilometrima daleko od istine. Čitam ja, ali imam neretko višemesečne pauze tokom kojih ništa ne listam, ili me zainteresuje jedan autor ili pravac pa ih istražujem do besvesti, i tako ceo život, naravno promašujući da se susretnem sa milijardama drugih genijalnih pisaca. Takav sam, šta da radim, ali su me stid sa početka teksta, nedavna poseta Lisabonu i nekoliko tekstova o ovom nobelovcu napokon naterali da ga upoznam. Ovo je knjiga sa kojom smo se rukovali.

Kakav kafkijanski uvod u roman, gotovo bezobrazno sličan Procesu, ali iz nekog razloga i dalje savršeno autentičan. Centralni registar Matične službe, gomila bezimenih činovnika, zamenika činovnika, načelnika, zamenika načelnika, bez opisa, bez godina, bez vremenskih ili prostornih odrednica dešavanja radnje, i među njima jedan kojem je dozvoljeno tek kratko ime, gospodin Žoze, junak priče, najobičniji pisar u Službi, bez rodbine, bez prijatelja, i sa hobijem da krišom iz arhive uzima i skuplja članke i dokumenta poznatih ličnosti od kojih pravi kućnu kolekciju. Eto tako je kafkijanski uvod. Predobro opisan, suvoparni, prazni, suvi svet bez imena, lica i zapravo živih ljudi. Samo papiri, arhive, datumi i zabeleške. Sve što sledi nakon tog britko i gusto napisanog, mračno metaforičnog uvoda današnjeg sveta, priča koja sledi sa svom svojom beskrajno bogatom bizarnošću, zapravo predstavlja najemotivnije postavljen i ispisan tekst koji sam skoro čitao.

Jer, u priči je u ličnu kolekciju gospodina Žozea, slučajno uletela fascikla potpuno nepoznate žene, obična fascikla iz Registra sa kojima se svakodnevno susreće na poslu, jedna od miliona istih. Beše to fascikla koja mu je nakratko promenila mehanizovani prazni život, koja ga je, na početku iz puke radoznalosti, odvela u potragu za detaljima iz njenog života, da bi se zatim pretvorila u potpuno suludu avanturu u kojoj će upoznati neke od njenih prijatelja, njene roditelje, provaliti u školu koju je pohađala, i na kraju saznajući da je tokom njegove potrage žena umrla, potragu završiti tražeći joj još uvek neobeležen grob na isto tako mehanizovanom i sistematizovanom groblju (jedno od najbolje napisanih poglavlja neke knjige ikad), i kao vrhunac provesti vreme u njenom stanu, ni jednog trenutka ne upoznajući je. Auf, kakva priča. Kako ispričana.

Metaforična na svakom ćošku, raskošno napisana, prepuna lucidnih komentara koje možete pretvarati u statuse na društvenim mrežama, Sva imena su brutalan prikaz otuđenosti i usamljenosti, sveprisutne, danas više no ikad. Svo vreme lagano mirišući na Kafku, jer je vreme odavno sazrelo da atmosfera samo jednog više nije dovoljna. Neka od poglavlja knjige su za zasebno aplaudiranje, diskutovanje na časovima književnosti, izučavanje i pisanje o njima. Do suza emotivan i težak tekst. Retko tako doživim knjige.
Marko Gaić