Senka vodenog žiga – Divna Popov (Službeni glasnik)
Helly Cherry
Roman Divne Popov pojavio se u pravi čas. Sačekao je kraj leta i diskretno osvanuo u izlozima knjižara Službenog glasnika. U prividu normalnog života, obilato zatrpani državnim nasiljem, ovakvi događaji me posebno raduju jer predstavljaju delić vrednosti i smisla o kojem pričamo, koji želimo i za koji se borimo sve ove godine.
Divna je napisala sjajan roman i verujem da će to prepoznati i čitaoci i kritika.
„Senka vodenog žiga“ je porodični roman koji pripoveda priču o protagonistima izgubljenih generacija, likovima koji u vihoru istorijsko-društvenih promena tragaju za smislom i sopstvenim identitetom.
U roman ulazimo kroz vrata 2019. godine, kada Sonja Demirović, „naše gore list“, dolazi iz Amerike u Beograd radi promocije CGI Najtlenda, video igre koju je napravila i koja je osvojila svet. Sonja u rodnom gradu svoje majke Ksenije, kreće stazama kojima se vraća u 1980. godinu, odakle se razvija glavna priča u kojoj se upoznajemo sa junacima, pomenutom Ksenijom, njenom starijom sestrom Milenom, i njihovim mlađim bratom Mišom.
U periodu od nekoliko decenija, opisana je njihova drama, duboko ljudska, surova i nežna, kao i sam život. Iz tačke sveznajućeg pripovedača, kao i preko pripovedanja iz prvog lica u Ksenijinim dnevničkim zapisima, čitalac prolazi kroz ljubav, strast, patnju, dileme, ljutnju, strepnju kojim bremenito diše ovaj roman. Upoznaje brojne sporedne likove, kojima je Divna udahnula život.
Takođe, ono što je važno naglasiti, priča je natopljena i sofisticiranim humorom koji se prepoznaje u opisima nekih likova i sutuacija. Na primer, tetke koje su ih čuvale kada su bili mali opisane su na sledeći način: „Tetke su bile izvrsne ličnosti, od onih što razgovaraju o slavama, venčanjima, krštenjima i sahranama, i redovno im prisustvuju. Uzdržane, učtive, ljubazne, nemaštovito odevene žene sa skromnim prihodima, pomalo snobovi, pomalo uštogljene, u potpunosti konvencionalne. Ali i pored ovih slabosti, bile su i čestite, postojane i dostojanstvene. Tetke su u svakom pogledu bile ličnosti zbog kojih se može tražiti pravda za prideve.“
Ono što je još bitno, odnosi se na duh vremena koji je precizno oslikan, pogotovo devedesete, raspad zemlje, ratovi i sve što smo dobili u paketu u tim nesrećnim okolnostima. Pošteno i sa stavom, i kako sama autorka u napomeni kaže „bez namere da dopre do političkih, već do dokumentarnih ljudskih vrednosti“.
Divna je napisala sjajan roman i verujem da će to prepoznati i čitaoci i kritika.
Đorđe Kalijadis

