Deset godina potrage se isplatilo. Sada si odrastao čovek, Punpune!

26. septembar

Tastatura radi. U glavi milijardu obaveza odmenjuju jedna drugu. Prvo pisanje na poslu, pa pisanje na drugom poslu, pa pisanje za svoj gušt, pomalo tuđ… Uspomene novoformirane u Zagrebu nekako same od sebe isplivaju na površinu, a privatne poruke na Instagramu čuče nepročitane, barem za sada.

Nekako paralelno sa tim, vidim poziv sa WhatsAppa. Ne mogu da se javim, te odgovaram porukom.

„Kad možemo da se čujemo?“ veli Živojin. Odgovaram mu i rešavamo vreme za razgovor. Nešto kasnije tog dana, do tog poziva i dolazi.

„Imam jednu saradnicu u „Politici“, i hteo sam da joj predložim tebe da napišeš jedan izveštaj sa Salona stripa, pošto znam da ti pišeš. Pritom, mislim da bi ovo bila lepa prilika, ipak je to „Politika“, to sa sobom vuče jednu težinu,“ naglašava Žika dok ja osmatram pejsaž kroz rešetke mog prozora.

„Drage volje, Žiko, i hvala na ponudi, ali stvarno ne znam da li ću stići. Što se Salona tiče, tu ću verovatno moći samo onaj dan kad je tribina gde sam moderator,“ odgovaram. I tu treba apostrofirati dve stvari. Prva je ta da zapravo nisam bio moderator na toj tribini, već gost. Što mi je bilo čudno, jer kako je navedeno u najavi, delovalo je kao da ću istu moderirati. Ali nema veze, ovo mi je svakako olakšalo pristup.

Druga stvar koju treba apostrofirati je ta da sam u tom trenutku odbio pisanje za jedan od najvećih dnevnih listova u zemlji. Ne svojom voljom, doduše, i ne da bih se pravio važan, već jednostavno nisam mogao vremenski da iznesem zadatak kako treba. Ali svakako me to malo vraća u prošlost, pre tačno 10 godina, kada sam imao možda tek dva objavljena dela sveukupno, od kojih tek jedno u štampi. Doba kada sam završio osnovne studije i krenuo na master. Doba, treba naglasiti, kada je pojam „biću gost/moderator na nekom strip festivalu“ delovao kao sladak san koji se verovatno neće ostvarivati.

I evo me tu. Na telefonu sam sa čovekom koji em vodi izdavačku kuću gde plasira probrana dela i kod nas i na Zapadu, em je i sam koautor jedne kapitalne knjige o istoriji stripa, i upravo taj čovek me pita za uslugu i velikodušno nudi priliku za dalji napredak. Tek sedmicu pre ove sam bio četiri dana u Zagrebu, u svojstvu moderatora tribina na OHOHO! Festivalu. A proletos sam dao doprinos katalogu za Balkansku smotru mladih strip autora u vidu teksta o istoriji stripa u Japanu, preciznije o istoriji japanskog stripa u Srbiji i na Balkanu (još preciznije, dva teksta, ali to je priča za drugi put).

Stručni saradnik na 25. Smotri u Leskovcu, moderator na 10. OHOHO! Festivalu u Zagrebu, gost tribine na 20. Salonu stripa u Beogradu. Zakačio sam tri jubileja ove godine direktnim učešćem. Osećaj je, u najmanju ruku, čudan.

„Pokušaću da napišem nešto sa moje strane,“ velim ja Žiki, „ali ništa ne mogu da obećam.“

29. septembar

Opet na poslu, opet gnjavaža, opet pisanje sustiže pisanje. Dok sam usred rečenice, stiže naknadno poruka. „Ej super ti je tekst, sad se osećam ko da sam stigla već u četvrtak,“ veli osoba s druge strane ekrana. Potom stiže fotka jednog para nogu u autobusu. Veli, još malo pa je stigla u Beograd. „All Star ili Vans?“ pitam je ja. „Skoro. Converse, ali ne All Star,“ i uz odgovor još jedna fotka, ovaj put od samih patika. Prosleđujem i ja moju. „Vans. Dobio ih u Leskovcu ove godine.“ Da, to su one koje mi je Dejan Sedlan podario, o čemu sam naravno pisao. Pojasnim ja sagovornici kako sam patike dobio. „Ali se dobro hoda u njima,“ veli ona. „Haha, to treba da kažeš na nekoj tribini.“ „Možda, kad se nađe prilika,“ dodajem ja. „Eto, kad svraćam kod vas za vreme Tinte. Možemo celu tribinu da imamo o patikama.“

Pitala me je da li ću stići do SKC-a taj dan. Nažalost, vreme mi je bilo limitirano, te je umesto toga pao drugi dogovor. Sutra, u neko podnevno doba, ispred SKC-a, pa gde nas noge nose. Ili pak patike.

Vratio sam se na pisanje. Saša (da ne dođe do zabune, jedan od braće Bošković; u zadnje vreme često pominjem Sašu Paprića, pa velim da istaknem razliku) me je još ranije pitao da napišem jedan blurb za sajt „Lagune“, za jednu mangu. Imao sam reči u glavi, naravno, ali kad ne stižete jednu rečenicu da napišete od obaveza, onda znate da imate posla. Onda znate da ste odrasli.

Koliko je, zapravo, neko odrastao za strip? I dalje se povremeno čuje ona izlizana floskula „strip je za decu“, o ćemu sam takođe svojevremeno brstio. I istina, ponekad se pitam da li u svojim isusovskim godinama nije možda prekasno da čitam stripove. A onda mi padne na pamet Vlada Vesović. Čovek poodavno gazi u šestu deceniju života, a nastavlja sa aktivnim i neumornim angažmanom, što kao predavač, što kao organizator i moderator festivala. Naravno, njemu sličnih poslenika ima i u drugim gradovima, poput Novog Sada, Leskovca, Niša, Valjeva, Raške, Sombora, Kragujevca, Kikinde, Zrenjanina, Pančeva, Vršca, Vrnjačke Banje, Aleksinca, Trstenika, Užica… Spisak raste, bogova mi, iz godine u godinu. „Imamo preko 50 aktivnih festivala u zemljama bivše Juge“, veli Iztok Sitar, i ne sumnjam da je u pravu. Množe se ko australijski zečevi.

No eto, pripremio sam beležnik. Ali ne za tribinu. To će tek uslediti.

30. septembar

Prevoz je, za divno čudo, poslužio kako treba. Iako sam kasnio na destinaciju, preciznije SKC, to okašnjenje je trajalo samo 10 minuta. Za beogradske uslove, to je odlično; čisto da vam dočaram, postoji „beogradski jeftino“ (barem za 70% skuplje nego u provinciji), „beogradski malo kasnim“ (između 10 i 20 minuta), „beogradska pravila saobraćaja“ (prednost imaju besna kola, pa onda propisi), „beogradski čist vazduh“ (stopa zagađenosti uspeva da bude ispod 50%) i ine druge stvari. Zasigurno zbunjujuće za posetioce koji dođu sa strane – od kojih sam jednu upravo čekao.

Crna kratka haljina, crne tačkice pored levog oka (doduše zaklonjenog naočarima) i osmeh koji prosto proguta vedrinom. „Eheeeej!“ kliče Pia dok se grlimo u pozdravu. Ovo će biti treći put da je vidim ove godine, i poput mene, učestvovala je u bezmalo tri jubileja na tri različita festivala stripa. I u sva tri je imala neko izlaganje, tribinu, ili performans.

Rešeni na šetnju, uputili smo se ka Knez Mihajlovoj. „Nisi valjda sama ovde?“ „Pa je. Nejc se vratio, ima neko čitanje poezije uskoro.“ Tu sam i saznao da joj se momak bavi poezijom, što njegovoj estetici i priliči. Nešto kasnije sam doduše saznao i da je enormni ljubitelj mange „One Piece“. Nakon spike o Nejcu smo se dotakli Zagreba i OHOHO! Festivala, pa onda mase drugih tema. Čili i zdrav razgovor je samo u jednom trenutku prekinuo neki nasumični idiot koji je krenuo da nas spopada blizu spomenika caru Nikolaju II. No, brzo smo ga se rešili i, nakon nekih desetak minuta hoda, zakoračili blizu Trga Republike. „E, pa pamtim neke detalje, no odavno sam bila,“ naglašava Pia, a slovenački naglasak joj boji svaku reč dodatnim elanom. Posle će mi reći da je bezmalo troje Slovenaca čula usput dok se motala po Beogradu.

Po ispiljenju iz Knez Mihajlove i nakon podužeg razgovora o trenutnom stanju stripa u Srbiji (stanju koje nećete čuti na tribinama), zaputili smo se ka Kalemegdanu. Ortački trenuci su se množili. Isprva smo napakovali par selfija blizu zida, sa pogledom na ušće Save u Dunav. „Jel ovde ušće?“ „Jeste, tu je ušće. A tamo preko Brankovog mosta je ogroman tržni centar, isto zvani Ušće.“ Smejanje.

Sledeći ortački trenutak je bio tokom penjanja niz kaldrmaste stepenice. „Treba li vam pomoć?“ pitam jednu majku koja je probala da digne kolica za bebe uz stepenište. „Pa, ako vam nije frka, hvala vam puno!“ veli ona, pomalo postiđeno. Kolica su bila kabastija nego inače, a stepenice Kalemegdana su notorno nestabilne. Ergo, i Pia i ja smo zajedničkim snagama nosili dotična kolica do gornjeg odmorišta. Lep trenutak za podjednako lepo vreme na Tvrđavi.

Sledeći ortački trenutak je bio u Dino-parku (eto, podsetio me je na topli dom). „Neka, ja ću platit karte!“ „Ali ja sam već izvadio novčanik.“ Pogledala me je popreko, tobože rezignirano. Sekundu kasnije, vadi aparat pred spinosaurusom. „E, daj da te fotkam kao da te napada.“ Pozirao sam nekih minut i po dok Pia nije imala ono što joj je trebalo.

Zaseli smo na pauzu, ja za vodu, ona za cigaretu. I pričali o stripu. Dobro, o mnogo čemu, ali je strip bio ključna stvar. Toliko toga smo pokrili, i lošeg (a ima ga) i dobrog (ima i toga). „Ne bih da te zadržavam ako imaš obaveza,“ veli ona dok gasi cigaretu. „Ne sekiraj se, imam vremena kolko hoćeš, samo da ti ne zakasniš za tribinu.“ „E da, kad je beše tvoja tribina sutra?“ „U tri popodne.“ „E, a meni je bus za Ljubljanu u 16:06, imaću pola sata da ispratim tvoju tribinu.“ „Ma nemoj da se cimaš ako ne možeš da stigneš, opušteno. Bus je bitniji.“ Posle će mi ispričati gde sve treba da putuje i šta je sve čeka, sa naglaskom na organizovanju Tinte, festivala gde je već godinama unazad.

„Treba mi striparna „Čarobna knjiga“, prijatelj mi je tražio „Talične Tomove““, veli ona dok smo negde na polovini Knez Mihajlove. I naravno da smo se uputili tamo. Ali pre toga smo ušli u knjižaru za koju sam znao da će joj se dopasti, „Beopolis“ pri Domu omladine. E sad, zamislite ovaj trip; slovenačka strip poslenica, usred Beograda, nalazi bezmalo TRI primerka stripa jednog slovenačkog autora (Romeo Štrakl) kojih ni u Sloveniji nema. Otprilike se njoj desilo suprotno od onoga kroz šta sam ja prošao u Ljubljani pre nekoliko godina, kad sam tamo našao neke davno rasprodate srpske stripove.

Zadovoljstvo je posmatrati Piu kako se ponaša. Tačno ima feel jedne slobodnoumne pankerke koja cepa svojim putem. Neko je, primera radi, ko će nonšalantno sesti na pod knjižare dok pretura po kutijama stare stripove, i to će uraditi sa takvom lakoćom da je nemoguće ne izmamiti osmeh na licu posmatrača. No, sa Štraklom i još par stripova u ruci, krenula je na kasu. Dok je ona čekala da joj siroti kasir naplati stripove, ja sam bacio pogled na jedno uvezeno delo na kasi – i prijatno se iznenadio kad sam video da ga je „Matrijaršija“ štampala. Zavetovao sam se na kupovinu istog u neko kasnije doba.

Posle „Beopolisa“ cepali smo pravo u „ČK“. Em je našla sve „Talične“ koje joj trebaju, em je kupila i bezmalo dva (kasnije tri) stripa po mojoj preporuci. „Tebi verujem na reč,“ veli kroz iskreni osmeh. „Sve što mi preporučiš, uzeću.“ A evo, preporučiću iste stripove i vama – „Ja, pacov“ Borisa Stanića, „Sunstone“ Stjepana Šejića i (doduše, ovo je kupila tek u SKC-u kasnije) „Zveri u nama“ Nađe Tiodorović. Sirota natrpana stripovima, Pia se premišljala da li da kupi ocu strip za rođendan. „On obožava Asteriksa,“ veli ona dok posmatra sabrana dela dotičnog. Na koncu je ipak odustala.

Negde na raskršću između Trga Republike i odeljka koji vodi ka Domu Omladine smo oboje imali brain fart. Čekamo mi da se upali zeleno kao dva idiota, a tek posle desetak sekundi kapiramo da je ulica zatvorena zbog nekog maskenbala/karnevala/čega god. Slatko smo se ismejali dok smo išli ka SKCu. „Inače, moram da ti pričam,“ veli ona dok joj ceger sa stripovima landara iza leđa. „Zabrinuli se ovi Beograđani da ću ići mnogo daleko pješke. Aca Uzelac se ponudio da me isprati. Ja im kažem „ljudi, ja doslovno odsjedam na pet sekundi od SKCa.“ A Stanislava“ (za neupućene, jedna od čeonih žena iza „Veselog četvrtka“) „Stanislava povikuje „Čuvajte mi Piu! Nemojte sama da ide!“ A ja njima opet „Ama tu sam, odmah, preko puta!““ I mogu da zamislim tu situaciju; Stanislava, dobra kakva jeste, se cima i daje sve od sebe da Pia bude bezbedna – Beograd noću nije baš najveseliji – a Aca kavaljerski hoće da je isprati, i kad krene da je ispraća, posle manje od sekunde sazna gde je njen smeštaj, bukvalno pored kafane gde su pre toga pili. Havarija!

Ispred SKCa je, naravno, bio stari dobri Vlada – Topolovački; prezime moram da naglasim jer je još jedan Vlada bio unutra. On i Pia su se fino porazgovarali o slovenačkom stripu, a ni mi nismo propustili da se fino pošegačimo. Miki Pješčić je iskočio na cigaru (i mahnuo nam), a nedugo potom smo videli i Uzelca na kratko. Tu negde sam zadenuo naočare za sunce o prednji okovratnik majice, jer je sunce već lagano opadalo u intenzitetu. Sve u svemu, jedna lepa uvertira za pred ulazak.

Unutar SKCa smo videli ljude od sorte. Dejan (Kolektor, za probrane) je za štandom „Phoenix Pressa“ redovno radio, pa nisam hteo da ga diram. „Komiko“ je poslovao fino, jerbo je Vuk bio na vrhu zadatka. Igor iz „System Comicsa“ je vredno dočekao na pozdrav (tu je Pia i uzela strip od Nađe), momci iz „Makonda“, „Forme B“, „Besne kobile“ i „Darkwood-a“ su radili punom parom, a stari dobri Ivica Stevanović je crtao. Ispostavilo se da ga je Pia znala još od festivala Grossman, za koji je crtao i par plakata. E sad, tu smo se nakratko dotakli i Klajva Barkera, pa nisam mogao a da ne pomenem Maja Pavlovića. Daće sreća junačka i da se konačno sretnemo uskoro.

A tu je, naravno, bio stari dobri Vlada – Vesović; prezime i ovde naglašavam jer je prethodni Vlada bio spolja. Razmenismo tu par reči, pa sam, ponet trenutkom, iskoristio priliku kad je Pia posmatrala neki štand sa strane i išacovao neko džepno staro izdanje „Asteriksa“ na engleskom. Naposletku, posetiteljku treba ispratiti poklonom. „A daaaj,“ veli ona, a osmeh kao da je bio još širi. „Al sad moraš da mi napišeš posvjetu.“ Dok sam to činio, Veljko Krulčić joj je prišao, nastavljajući neku spiku još od Zagreba pre jedne sedmice.

Pogledao sam na sat i bilo je vreme da se dislociram.

„Pia, odoh ja polako.“ Ustala je. „Doći ću ti na tribinu, makar to bilo na 15 minuta.“ „Ma opušteno. Misli o autobusu, to je bitnije.“ „Ne, ne, htela bih da čujem šta će biti.“ „Hvala ti puno.“ „Hvala tebi na ovome. E, samo vidi da li su naočare dobro.“ Tek tada smo se odvojili iz zagrljaja.

Znate da ste ostvarili novo prijateljstvo kada se sa istom osobom rastajete dvaput. Pia je upravo onakva kakvu mi je Saša (ovaj put Paprić) opisao pre par godina, i ako me je nešto naučilo iskustvo delatnosti na stripu, to je da se upravo na ovim manifestacijama upoznaju osobe koje će vam, verovali to ili ne, život značiti. Naposletku, tako sam upoznao i Sašu, a i masu ljudi pre njega koji su moj život načinili neizmerno lepšim. I po tome znate da jedan umetnički medij vredi – po spajanju ljudi i formiranju čvrstih spona.
 

1. oktobar

Gledam u beleške dok čekam prevoz. Devojka se unervozila, mislila je da ću zakasniti. Naravno, teško je da neko može da zakasni kad ide sat vremena ranije, ali ovo je Beograd – ništa nije nemoguće. No, na sreću, prevoz je opet poslužio, i nakon mahanja Mikiju, uputio sam se unutra.

Opet par istih lica, ali sa nešto promena. Naime, primetim ja Denisa Pajtaka, stripoljupca iz Varaždina. Nismo se videli bezmalo 10 godina, možda koji kvartal manje. „Ohohooo, čovječe, pa gdje si ti do sada?!“ veli on, osmeh od uva do uva. „Si dobro? Sve pet?“ Razgovor je, doduše, bio kratak. Uputio sam se ka gornjem spratu da fotkam malo one izložbe „Izvan kvadrata“ gde je Žika bio jedan od priređivača. Preostalo dvoje su bili Marko Stojanović iz Leskovca i, interesantno je navesti, Žikina kćerka Tijana. Izložba je pokrivala probrane strip autore naše scene, od koje neke poznajem lično bezmalo 10 godina and counting: tu su se našli Maza, Aleksa, Dražen, Dragana, Brada, Joca, i da ih ne nabrajam sve (znam koliko moji čitaoci vole kad ovako natrpavam imena, tehehe).

U mom razgovoru sa Dejanom, prilazi mi Vlada (Vesović). „E, pa ja sam vam moderator,“ veli on. „A? Ok. Ja sam tu, čekam da Kreša i Saša dođu.“ I naravno, nedugo potom je upravo Kreša i osvanuo – Kreša zvani Aleksandar Nešić. „Ehej!“ „Spreman?“ „Ko zapeta puška!“ „Jel tu Saša?“ „Unutra je, mi taman tebe čekamo.“ Nekako tu se zadesio i Nikola pri „ČK-u“. Malo smo zborili o mangama, pa je Kreša pokazao jednu majicu sa motivima izvesne izdavačke kuće preko grane (ko razume, shvatiće). Krenuli smo lagano u Veliku salu, spremni na spiku o mangama.

Puno mi je srce kad vidim drage ljude na jednom mestu. Prvo se pokazao Saša (Bošković), pa potom njegov brat blizanac Siniša (isto Bošković). Ova dva orna čoveka su, inače, moje kolege sa fakulteta, doduše sa srpskog jezika. I nisu jedini koji su se dali u stripovsko-književno-izdavačke vode. Treba svakako pomenuti i njihovu (i moju) koleginicu Eminu Ignjatović, koje apsolutno svuda ima po pitanju uredništva, lekture i inih tehnikalija, pa i samog pisanja. Overite mangu „Deca mora“ (u prevodu sestara Živković) i biće vam sve jasno.

No, natrag na blizance. Ovu dvojicu poznajem od kraja prve decenije novog milenijuma. Istorijat koji delimo je solidan, i videti ih na upravo ovom mestu, u upravo ovo vreme, upravo u saradnji sa mnom, pa još na temu mange – da imam dušu, zaplakao bih. Sa njima je bila i jedna cura, Iva se zove, premda to nije ista ona Iva koju sva trojica jako dobro znamo – ta druga Iva je bila sprečena da dođe, ali ne sumnjam da će se i to desiti u neko docnije doba.

Zauzela su se sedišta. Saćekali smo da se sala malo popuni. I naravno, tik pred početak izlaganja, poznato lice seda u prvi red – Pia, sa kamerom, osmehom, i mahanjem.

Šou je mogao da počne.

Tačno 20 godina Salon stripa u Beogradu okuplja fanove širom Srbije, a i dalje. Naravno, ovo nikome od nas četvorice nije prvi put da gostujemo pred velikim brojem ljudi (meni konkretno nije čak ni prvi put da sam zvanični gost jedne tribine u SKCu; i dalje pamtim onu koju je moj dobri prijatelj Bogdan vodio, upravo vezanu za izdavaštvo ranije pominjanog Žike Tamburića). Pritom, i ovo ne treba dodatno apostrofirati, svi volimo da pričamo o pisanim delima, premda jedino Saša nije toliko vezan za mange. Sem „Zmajeve kugle“. To znam da provereno vole i on i Siniša. Valjda im je zato bilo simpatično kad smo Kreša i ja probali fusion dance pred početak zvaničnog dela.

OK, dosta digresije.

Spika o liku i delu Asana Inija (浅野 いにお) nije laka, pogotovo kad je tema „Sunovrat“ (Reiraku, 零落), njegovo možda najličnije, a ujedno i najomraženije delo. Spremnost i Kreše i Saše na ovu temu me je pomalo zatekla, ali se nisam dao pokolebati. Malo se pričalo o procesu nastanka mange, malo o Inio-sensejevoj bivšoj supruzi, malo o stanju manga autora danas... Po ulasku u drugih deset minuta, već se tema okrenula na onaj lepši deo – najavu novih serijala. Sad već i otvoreno mogu da kažem da će, sem serijala „Laku noć Punpune“ (おやすみプンプン) i pomenutog „Sunovrata“ da prodefiluju i, redom, „Komi ne može da komunicira“ (古見さんは、コミュ症です。, autor Tomohito Oda, 智仁 小田), te „Ja sam Heroj“ (アイアムアヒーロー, autor Kengo Hanazava, 花沢 健吾) i „Sani“ (Sunny, autor legendarni Taijo Macumoto, 松本 大洋). Izlaganje o njima je bilo interesantno, s obzirom da su to tri jako različita naslova, sva otprilike nekarakteristična čak i za samo manga podneblje u rodnome Japanu. Otprilike negde na sredini ovog segmenta je Pia polako krenula nazad. Naš drugi rastanak je samo sadržao mahanje; docnije će mi putem Messengera reći „Žao mi je što nisam mogla bit duže, stvarno ste bili dobri.“

Naravno, tokom tribine se naglasilo i par stvari nevezano direktno za mange, tipa kako je japanski strip prevođen na skoro sve ex-yu jezike (s naglaskom na srpski, hrvatski i slovenački), te kako su zumerske teme oko identiteta sve češće u balkanskom strip diskursu (i naravno da sam tu pomenuo OHOHO! Festival), ali, naposletku, i kako ima mnogo fanova koji bi hteli da vide još japanskog stripa kod nas. Siroti Punpun je dobio samo par crtica pri kraju tribine, ali to mu je što mu je – nije kao da bi mu život bio preterano lepši i da je bio centralna tema razgovora.

Po izlasku iz Velike hale, zapazismo se Žika i ja međusobno. „E, Ivane, ti mi trebaš,“ veli on, a cura sa distinktivno njegovim crtama lica stoji pored i daje instrukcije jednom momčiću sa naočarima. „Da vas upoznam, ovo je moja kćerka Tijana,“ veli on, „a ovaj momak ima jedan strip koji bi voleo negde da plasira, pa znam da ti znaš izdavače ovde sa ovim senzibilitetom. Pominju mi neku „Matrijaršiju“, neko „Novo doba“, a vidiš ja nisam ranije čuo za njih.“ Radi mi osmeh. Njegova Tijana je, svakako, čula za „Matrijaršiju“ jer se bave društveno angažovanim temama i baš su alternativni. A kako sam imao prilike da upoznam deo tog kolektiva u Zagrebu pre manje od nedelju dana, mogao sam momka i lepo da uputim ka njima (premda mu nisam zapamtio ime).

„Inače, kod kćerke je izraženiji naglasak nego kod tebe,“ dobacujem ja. Žika, mrtav hladan, odgovara „Pa da, ona je moj mali prestolonaslednik Karađorđević.“ Kontekst je taj da oboje zapravo žive u Londonu, premda sam Žika nije u istom rođen. Vrlo malo sam pričao sa samom Tijanom, ali smo se svakako obavezali na odlazak na „Novo doba“ u četvrtak (polako, i o tom festivalu će biti reči), a ornom strip autoru sam predložio još par opcija za izdavanje. „Tu ti je Elektrika iz Pančeva, braća Palibrk,“ velim ja dok on zapisuje. „Tu ti je pomenuta „Matrijaršija“, mada su oni nešto manje za sam strip. Tu ti je „Fabrika knjiga“, oni su odradili dosta alternativnih autora. E da, i tu ti je „SKC Novi Sad“. Odeš tamo i pitaš za čoveka po imenu Jovan Gvero, on će ti sigurno barem pogledati strip.“

Žika me je zamolio da ostanem barem malo na piću, ali su me obaveze zvale dalje. „Nešto si mnogo u žurbi ovih dana, Ivane,“ naglašava on. „Kako to?“ „Pa šta da ti kažem,“ velim ja, a umor već masira očne jabučice. „Em regularan posao, em drugi freelance posao, em pisanje tekstova, em rad na stripu, em sopstveni projekti... ne vredi, jednostavno ne stižem.“ I iskreno, jeste mi malo krivo. U zadnjih par godina se uvek nekako vidimo na blic. Ali znam da će me razumeti jer je i sam preokupiran poslom. „E, evo ti katalog ove izložbe što smo je mi priredili,“ dodaje on dok pi pruža dvolisnicu, „a za katalog festivala pitajte Mikija dole slobodno“. Kreša i ja smo delili put do Knez Mihajlove, te smo svakako svoje primerke pokupili, i odmah overili izložbu dole. Pride, Kreša je već porazgovarao o nečemu novom sa Mikijem, što će vrlo verovatno da uključi i mene. Ali o tom potom.

Prevoz nazad, do „Lagune“, je bio opuštajući. Proveo sam nekih petnaestak minuta sa Krešom, koliko da sažmemo utiske, i onda je svako krenuo svojim putem.

Da, znam da je ovaj izveštaj obojen sa mnogo anegdota, ali kad provedete ovoliko godina u pisanju, neke stvari vam se omile. Meni je, eto, drago što za jedan festival mogu da provedem vreme na tribini i da zapravo pričam o nečemu što iskreno volim, bez filtera. Prija mi da vidim i ojačam stara prijateljstva. Ispuni mi biće kada formiram i jedno novo i zacementiram ga na pravi način. Lepo mi je što i nakon toliko godina mogu da budem na Ti sa ljudima koji, eto, imaju iste interese. Samim tim, ovaj formalni deo oko bitisanja na tribinama je sekundaran. Pojedinci bi rekli „došao sam na jubilarni 20. Salon stripa i bio sam specijalan nagrađen gost, još mi dali i tribinu!“ I ako, neka ih veseli uspeh. Pojedini bi samo hteli isprazno nabrajanje tribina i izložbi, al da budemo realni, to je dosadno ko proliv. To nek rade diletantske publikacije, ako im je baš lepo da to rade.

Meni? Meni je lepše da kažem „bio sam deo tri jubileja vezana za strip – i u sva tri sam bio okružen prijateljima bez kojih bi mi život bio beznačajan.“ Jer da nije ljudi, događaj sam po sebi je prazna čaša na usamljenom stolu. I tu mogu da se nasmejem i da kažem „blago vama, pa sam samo bio jedan, uslovno rečeno dva dana na Salonu.“ Jer da sam bio duže, ko zna koliko bi hiljada reči otišlo na ovaj izveštaj. I opet ne bih žalio niti jednog jedinog slova napisanog.
Ivan Veljković, 3. oktobra 2023.