Iz današnje perspektive sasvim je jasno šta je krenulo po zlu – prvo iznurujuće, predugo i preskupo snimanje u Dominikanskoj Republici, drugo – loš marketing, treće – naslov koji je bez pravog konteksta i od reditelja Isterivača đavola upućivao na neki supernaturalni horor i četvrto – brutalna konkurencija Star wars-a koji su pušteni u bioskope istog dana i koji su svojim opštenarodnim eskapizmom poklopili ciničan egzistencijalni triler o vozačima kamiona u Južnoj Americi.

Sorcerer je, zajedno sa filmovima Njujork, Njujork i Heaven’s gate smartan „flopom“ na svim poljima, od kritičkog do komercijalnog, udarivši čvrsto ekser u kovčeg holivudskog beskompromisnog autorskog filma koji su polako počeli da istiskuju lakši, lakomisleniji i šareniji blokbasteri Spilberga i Lukasa.

Međutim, da li je guranje Sorcerera duboko u analni otvor sramnih holivudskih filmskih propasti dokraja opravdano? Krenimo redom.


Počelo je romanom Nadnica za strah francuskog pisca i novinara Žorža Arnoa. Roman prati dvojicu skitnica stranaca koji se prijavljuju za veoma opasan posao koji podrazumeva prevoženje tone i po nitroglicerina po neasfaltiranim putevima Gvatemale da bi se ugasio požar posle eksplozije na naftnoj bušotini. Iako na put kreći dva kamiona i četiri čoveka, Arno se najviše usredsređuje na događanja u drugom kamionu koji voze Francuz Žerar i Rumun Džoni – ljudi koji su završili igrom sudbine u predgrađu civilizovanog sveta sada opasani smrtonosnim nitroglicerinom čiji prevoz može da im obezbedi slobodu i beg iz te ljudske pustare. Pogotovo u svojoj drugoj polovini, roman Nadnica za strah je gusto literarno tkanje koje ti bukvalno ne dozvoljava da dišeš, prateći tenzijom gotovo svaki metar puta koji kamion mora da pređe a da ne eksplodira. U vernim i detaljnim opisima tehničkih postupaka koje vozači moraju da preduzmu da bi se iskobeljali iz smrtnosne situacije, provejava besmisao celog postupka koji se stalno strahom i prirodnom ljudskom željom za samoodržanjem vraća na nultni stepan, na korak koji se sve više zakopava u živi pesak što se više koprca. Iz nadčovečanskih napora da se savlada fatum koji je bačan na vozače kao kletva iščitava se jedna univerzalna alegorija o životu, sudbini i besmislu svakog pokušaja da se zauzda ono što nam višom silom sleduje.

Sledi i istoimena francuska filmska adaptacija, sada već kultni film Le salaire de la peur 1953. godine Anrija Žorža Kluzoa, reditelja za koga je neprikosnoveni Hičkok tvrdio da jedini može da mu parira u građenju filmske tenzije. Film je stekao univerzalnu hvalu, osvojivši, što je retkost, i glavnu nagradu u Kanu i u Veneciji. Na sajtu „Rotten tomatoes“ drži rejting od 100%. Iz Kluzoovog filma može se naslutiti i kritika američkog imperijalizma, pogotovo prema naftnoj kompaniji koja drži ekonomiju celog tog podrčja za gušu eksploatišući radnike i birajući za opasan posao one za kojima nema ko da žali. Film apsolutno verno prenosi cinični završetak romana na platno, ne ostavljajući nikakvog osnova za nadu i iskupljenje.

Sledi Holivud i 1977. godina. Vilijam Fridkin je jedan od najtraženijih reditelja na planeti. Nakon hitova Francuska veza koji mu je doneo Oskara i Isterivač đavola koji se smatra jednim od najboljih horora svih vremena, istovremeno bivajući i veliki bioskopski hit, Fridkin je mogao da bira šta će sledeće da radi. A on se odlučio za adaptaciju Nadnice za strah, filma koji neće biti ni direktnan prenos romana na platno niti rimejk francuskog filma (iako je francuski reditelj Kluzo dobio zahvalnicu na špici, a Fridkin ga lično kontaktirao tražeći od njega dozvolu da režira Sorcerera).

Nije bilo ambicije da ovo postane masivna, komplikovana i skupa produkcija, ali je Fridikinov perfekcionizam gurao celu stvar preko ivice finansijske održivosti insistiranjima da se snima direktno na južnoameričkom terenu i da se za pojedine scene izgradi prava scenografija. Neki smatraju jednogodišnje snimanje ovog filma jednim od najtežih poduhvata tada u Holivudu, a pojedni će reći da se Fridkin na ovaj način takmičio sa Kopolom i njegovim filmom Apokalipsa danas. Ipak, Sorcerer je mogao da bude potpuno drugačiji film da je u njemu inicijalno glumio Stiv Mekvin kakva je bila Fridkinova želja. Iako je cenio Roja Šajdera, Fridkin zapravo nikada nije dobio sve glumce koje je želeo za ovaj film (Marčelo Mastrojani, Lino Ventura), misleći da Šajder nije kapacitet za glavnu zvezdu.

Epilog je već poznat, zbunjena i nezainteresovana publika i film koji u bioskopima jedva vraća nešto manje od polovine budžeta (9 miliona naspram uložena 22) kao i zvanična smrt skupih autorskih filmova u kojima je Holivud zasipao novcem reditelje sa beskompromisnim autorskim vizijama.

Međutim, u slučaju Sorcerera istorija je stala na stranu Fridkinovog filma. Reprize na televiziji i VHS otkrile su film novim generacijama koje su prepoznale njegovu briljantnost. U eri sve žešćeg i lažnijeg oslanjanja na specijalne efekte, publika je prepoznala pregalaštvo i umeće ekipe iza ovog filma koja je sve snimala na brutalnom terenu i okružena realnom scenografijom. Tu se posebno izdavaja scena preterivanja kamiona preko trošnog drvenog mosta (na posteru) za vreme oluje koja je toliko napeta, realistična i sirova da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Našavši u nemačkom elekto sastavu Tangerine dreams savršenu muzičku kulisu ovoj priči, Fridkin je u nervoznim ritmovima sintisajzera prepoznao tonove prevrtljive i surove sudbine.

Iako filmu treba neko vreme da nas uvede u svet četvorice izgnanika koji su svako iz svog razloga završili u južnopameričkoj pustahiji iz koje se cedi znoj čini se iz samog vazduha (ubica, terorista, bivši mafijaš i elitni prevarant), u drugoj polovini nas, slično romanu, grabi za srce i pumpa bez prestanka ostatak puta, bacajući na protagoniste sve vrste problema i nedaća koje mogu da zamisle. Probijajući se kroz negostoljubivu džunglu, dva kamiona, kao dve ranjene zveri, mile glomaznim gumama centimetar po centimetar noseći po tri sanduka vlažnog dinamita koji može da okine u propast svakog trenutka. Da li je očiglednija metafora života ikada stavljena na filmsko platno?

Od starta deluje da je jasno, četvorica antiheroja zatočena su u paklu svojih pređašnjih grehova, ali pakao ne bi bio to što jeste da te samo muči i kuša, pakao je to što jeste jer ti s vremena na vreme daje i lažnu nadu, nadu za koju se junaci drže kao za slamku, ali čija je fantazmogorija samo još zlokobnija kako se cilj prividno približava. Zlo kao da bdi nad njima sve vreme, a naziv jednog od kamiona (Sorcerer, istovremeno i naziv filma) govori nam da je sudbina ovih likova u rukama neke nečiste sile. A šta je subina u svojoj surovosti ako ne to?

Danas je savršeno jasno, iako je više usredsređen na tehničke aspekta filma i njegovu poruku o neumoljivosti sudbine nego onu kapitalističku ili ekološku, pa čak žrtvujući malo i odnose među likovima, Fridkin je ipak snimio remek-delo 70-ih i jedan od nesumnjivo najboljih filmova te decenije što je publika naknadno otkrila. Ovakvi se filmovi više ne snimaju, a Fridkinov senzibilitet prema autentičnim lokacijama i scenama deli danas još jedino Kristofer Nolan.
Slobodan Novokmet