Ono što je počelo kao jedna glamurozna inscenacija Agatinog možda i najpoznatijeg dela, Ubistvo u Orijent ekspesu Kenet Brana sada zaključuje trećim i verovatno poslednjim filmom iz ovog poaroovskog opusa, svodeći ga na nešto intimniju, mračniju i atmosferičniju produkciju nasuprot ambicioznijim počecima.

To je donekle i očekivano s obzirom na to da je interesovanje malo splaslo, te je pametno, pred Noć veštica, pušten film koji pomalo koketira sa hororom, ali u biti i dalje ima jednu tipičnu pooaroovsku misteriju kondenzovanu na jednu prigodno „spuki“ kuću i nekoliko osumnjičenih koji se rigorozno ispituju.

Za razliku od prvog filma Branu sada okružuje ne previše impresivna ekipa trećepozivara (jer i budžet je nešto manji), te je i dalje on najzanimljiviji deo kastinga, ako izuzmeno kraću rolu Mišel Jo i nešto bolju one Tine Fej kao pretenciozne spisateljice krimića koja vraća Poaroa iz penzije.

Misterija ubistva u prigodno jezovitoj venecijankoj raspadajućoj kući je kilava i donakle naslutiva, i pati od tipičnih problema ovakvih filmova gde se neki odlomci narativa batrgaju ne bi li ih Poaro u poslednja dva minuta uvezao u nešto što je „eureka“ rešenje logikom koja je samo njemu i nikme iz publke znana i prijemčljiva.

Dakle, „nothing to write home about“, ali jedan pametan otklon od glamura Orijenta i Nila i koncentrisanje na jednu ipak stegnutiju kućnu misteriju u osvit praznika koji vrišti horor. Brana savršeno koristi seting i set dizajn venecijanske „uklete“ kuće dok i sam sluđen i pod utiskom trenutka traga za ubicom, te sve ovo deluje kao jedna simpatična iako ne pamtljiva kvazihoror misterija koja je dobra da se konzumira na jedno lenjo nedeljno popodne u kućnim uslovima ako vas već pljusak, kao mene, nije nagnao da se sklonite u bioskop.

Slobodan Novokmet