Pre mesec dana sam pročitao “39 dana juna” Teofila Pančića. Njegov prikaz Splita i okoline tokom boravka u rezidenciji me je naveo da potražim nešto sa te strane granice. Od kako sam u Agelast podcastu gledao Predraga Ličinu želeo sam pročitati njegovu knjigu “Bljuzga u podne”. Igrom slučaja u biblioteci baš pored nje stajala je i “Što je muškarac bez brkova” Ante Tomića kao i “Osmi povjerenik” Renata Baretića. Poneo sam kući sve tri i oduševljeno gledao u naslovnicu bljuzge. Kako sam ljubitelj stripova naslovne strane korica su mi veoma važne. Dotaći ćemo se teme naslovnica malo kasnije. Svaka od ove tri knjige toliko je urnebesna da zaslužuje svaka svoj prikaz. Kad se dvoumite da li je neka knjiga dobra ili ne uvek treba razmisliti da li bi je poklonili nekom za rođendan. Posle ovih knjiga jedinu dilemu koju sam imao koju bih odabrao između te tri kao poklon. Na sajtu biblioteke gledao sam šta još ima u ponudi od ovih pisaca. Pažnju mi je privukla “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića. Naslov me definitivno nije privukao, ali naslovnica me je kupila na prvi pogled. Zato što izgledom podseća na izdanja Zlatne serije. Kad kažem podseća zapravo mislim da je preslikano. Pišem bibliotekarki “ima li to i to”,”ima”. “Stižem”.

Knjiga odmah uvlači čitaoca u radnju. Osetite se kao komšija te ćaknute porodice u malenom zaseoku. Ljude uglavnom bude zvukovi trimera ili mešalica, ovde se budi vikom izmedju braće i oca. Kako odavno nisam čitao neki triler iznenadjuje me akcija nedugo posle početka knjige. Koja je fenomenalna. Smeh prekida uzbudjenje svako malo. Ima ga tokom cele knjige, i ne, to nije smeh kad odgovarate nekom na smešni video pa se smejete u sebi. To je smeh naglas. Negde na pola knjige počinjem hvatati sebe kako me je scenario toliko uvukao da uopšte ne primećujem kako nema samo naslovnica veze sa Zlatnom serijom već se cela knjiga oslanja na italijanske stripove. Ante je uspeo ubaciti toliko referenci iz Zagora, Alana Forda i ostalih da sam bio u iskušenju kretanja iz početka kako bih ih sve uspeo uhvatiti. Doduše, nema čak toliko ni referenci koliko likovi imaju obrise naših omiljenih stripskih junaka. 

Moram napomenuti da je moja stripska rupa što se tiče Bonelijevih stripova ogromna jer sam čitao jako malo Teksa i Bleka. Do kraja knjige će čitalac primetiti nešto bitno. Ako bi radnju premestili iz Hrvatske u Bosnu ili Srbiju ili bilo koju zemlju bivše nam republike odvijala bi se isto. Ne bi bilo ama baš nikakve razlike jer bi kritika prema politici, društvu i represivnom aparatu bila ista. Samo što možda ne bi bilo toliko komično. Dijalekt na kojem je pisano čini ovo delo još intenzivnijim, Znate kad ljudi pričaju kako je prevod Nenada Briksija činio Alana Forda toliko posebnim, takav je slučaj i ovde. Osim jezika postoji taj trenutak tišine u AF pre nego što broj jedan odalami Boba po glavi i izdere se na njega. Taj trenutak verno je prenet i ovde. Primeti se kad god bi jedan od blizanaca odalamio skinheda, pobegla mlada budućeg muža ili kad Mile naručuje pivo u concept launž baru u kojem ne drže pivo.

Završetak knjige se poklopio sa rodjendanom mog kuma. Od ove četiri fantasatične knjige iako mi kum nije stripofil ni najmanje odabir je pao na “Čudo u Poskok Dragi”. Svakome je potrebno malo smeha a ovde ga ne manjka. Stižemo opet do naslovnica. Pretražujem gde mogu kupiti knjigu kad izdanje sa ovom naslovnicom ipak rasprodato. Ima Lagunino izdanje sa mega ružnom naslovnicom i nekakvim ježom na njoj. Ima veze jež sa knjigom, ali kako je neko mogao uraditi toliko bezlične korice u istoj izdavačkoj kući u kojoj se uradila i naslovnica za bljuzgu koja je fenomenalna? Svakako je bitno ono što je unutra tešim se dok kupujem njemu to a meni “Pogledaj što je mačka donijela” sa takodje prigodno gadnom koricom. Na pamet mi pade “Sveće gore do kraja” - Šandor Marai. Koliko je Lana Bastašić bila u pravu kad je rekla kolika je nepravda što tako lepa knjiga ima toliko ružnu naslovnu stranu. Nikako mi nije jasno kako ploče i stripovi mogu imati lepe omote/korice a da na takve stvari kod knjiga niko ne obraća pažnju. Pogotovo što većina ljudi čini interesnu grupu u sva tri tipa kolekcionarstva.
 
Igor Zdravković