Godinama svoj život u online svetu živim skriven iza imena autora ovog dela, mada ne zbog njega, jel, njega sam upravo upoznao, nije loše pisce upoznati preko autobiografskih ispovesti, pisci su naglašeno i nepotrebno iskreni, ne zbog njega, još uvek, svakako. Niti zbog fantastičnog pozitivističkog filozofa, autora najlepše ljudske misli ikad izgovorene, koja kaže da ukoliko o nečemu nemamo šta da kažemo, valjalo bi ćutati, reče on tada i zaćuta godinama. Vitgenštajn je sjajan i svakako je za čitanje, i za pisanje i pričanje o tom čitanju, ali ne ni zbog njega. Ponajmanje zbog Betovena, valjda zato što je postojao Mocart. Tako nekako. Ne, već zbog ne baš naglašeno popularne i poznate numere, još manje poznatog beogradskog andergraund, umetničkog i hipsterskog sastava, koji je snimio savršeni saundtrek pozorišne predstave na kojoj je bila i ta besmisleno kvalitetna stvar u koju sam se zanavek zaljubio. Stihovi Bukovskog i neko čudno ludilo u melodiji, naslovljenoj medaljonom od imena. Ah, Ludvig, kako zvuči. Evo ga.

Voleo sam, nekada i više, da nasumično pazarim knjige, i uradio bih to verovatno i sa ovom, svakako, da sam je slučajno sreo, rekao bih sebi, čoveče postoji pisac sa ovim imenom, i pogledao bih prelepo dizajniran tvrdi povez, i pročitao bih dva tri reda, tek onako, i uzeo je i rekao sebi, valja imati ovako nešto, još sa ovako blesavim naslovom, na polici, valja se. Ali ne beše susret baš potpuno slučajan, jer, slušao sam u kratkom prilogu direktora ove zagrebačke izdavačke kuće koja je premijerno gostovala na Sajmu, i čovek je zvučao jednostavno, svedeno, taman koliko treba pristojno i ozbiljno, i pomislio sam kako bi bilo lepo upoznati opus takvog izdavača, i samo zbog toga, ciljano sam ih potražio, baciše ih u Halu4, prilično skrivene od dominantne i glasne treš ponude. Osvežili su mi dan, svakako, osvežili su mi pristup izdavaštvu, i to, osvežili su mi knjige zapravo, to beše najlepši i dominirajući osećaj. Izvrstan kvalitet izrade, štampe i dizajna svake, ali svake koje sam se dohvatio, a dohvatih ih skoro sve, čisto da proverim da je to stvarno tako. Dalje je išlo nasumično, nisam znao da izdaju Jergovića, ali on je počeo mahnito da se vraća Sarajevu, a meni su priče iz Historijske čitanke bile dovoljne za to, pa sam ga preskočio, i tako uzeo nešto što je zvučalo interesantno, nešto što je Pamuk nahvalio u pogovoru recimo i što se zove Institut za nameštanje satova, kakav naslov, i naravno Ludviga, kako ne uzeti Ludviga, sad kad znam da postoji domaći pisac sa tim imenom.

Ja zapravo još čitam knjigu, ali nigde ne piše da moram da pišem o njoj tek kad je završim, započete i nikad do kraja pročitane knjige su bogatstvo posebne vrste, to sam tvrdio u jednom ranijem tekstu, u koji ova nikad neće kročiti, jer ću je završiti, evo još koji dan, sigurno, ali pisalo mi se o njoj, baš kratko, u dva tri daha, ovako recimo: Hrvatski autor, nemačkih korena, priznat i nagrađivan, u fazi u koju dođe svaki autor koji drži do sebe i koji u jednom trenutku ne zna ša bi sa nagomilanim životom iza sebe i u sebi, pa uzme i ispiše taj život i ukoriči ga i preda na uvid svima, pisci su nepotrebno i naglašeno iskreni u tim situacijama, najčešće, još mi zvoni Osterov Zimski dnevnik u glavi, na primer, to je skidanje do gole kože, ili Kovačev Grad u zrcalu, i slično i Ludvig. Lepo ga je upoznati ovako, iz prve lično, kao u kafani, u dugom razgovoru, lepo je jer lepo piše, baš lepo, perfektno sređenih misli, hronološki i na svaki drugi način precizno, prilično jednostavno i bez i daška kitnjastosti u tekstu, elitistički, srednjeevropski, možda na dašak i nadmeno, ali takav prostor rađa takve ljude, važno je kako nose taj kaput na sebi, Ludvig odlično, pristaje mu. Dakle, život nepoznatog mi do sada autora, od rođenja, bukvalno, od domaće ravnice, jadranskog mora, svetskih metropola, svuda gde je bio. Vrlo toplo, lično i lepo. Prija mi čitanje, baš. Eto.

Marko Gaić