Iako je čovek prividno „pokorio“ ovu malu plavu planetu, osvajajući skoro svaki njen pedalj, zavirujući u skoro svaki njen kutak, objašnjavajući logički i naučno sve one informacije do kojih dođe putem svojih čula, ipak postoje neka mesta koja i dalje ostaju neobjašnjiva. Osim toga, tu su i ona mesta oko kojih je sam čovek omotao neprozirni veo zavera i tajni. Jedno od takvih mesta je i čuvena Oblast 51, američka vojna baza u Nevadi, oko koje su ispletene priče o prvom kontaktu, vanzemaljskim tehnologijama, različitim ispitivanjima i tajnama koje nisu namenjene običnim stanovnicima Zemlje.

Svemir i pitanje mogućnosti postojanja života na nekoj drugoj planeti muče čoveka još od davnih dana. Postoji više teorija zašto je to tako, ali nekako se sve svodi na ideju da je čoveku potreban veći izazov od njegove male planete ili da smo toliko upropastili našu planetu da moramo da potražimo rezervni plan ukoliko sve ode dođavola.

Pogledi naučnika se najčešće zaustavljaju na četvrtoj planeti našeg sistema i nekako se najviše nade ulaže u nju, da bi mogla biti osposobljena za život. Postoje izvesne sličnosti između naše plave i ove, malo manje, crvene planete. Obe se okreću oko svoje ose za 24 časa, na obema postoje godišnja doba, doline, planine, vulkani i polarne kape. Zbog svega toga nekako ne deluje čudno to što su se naučnici okrenuli baš ka Marsu kao jednom od mogućih rešenja naših ekoloških i drugih problema. Sve bi to bilo izuzetno lako, da ne postoje i razlike... Dok na zemlji ima vode i života, Mars deluje suvo i beživotno. A može li iz suve zemlje i surovih uslova da iznikne novi život?

Ukoliko uzmete u ruke roman prvenac Borisa Džinića, koji je veoma efektno nazvan „Rejon 24“ i čije korice krasi prelepa ilustracija koju je radio „Blend graphics“, prva stvar koja će vam pasti na pamet je već pomenuta Oblast 51. Ukoliko pročitate kratak sinopsis na poleđini knjige tačno će vam pasti na pamet već pomenute priče o teraformiranju planeta sa neprijateljskim uslovima. Ali nemojte dozvoliti sebi da pomislite da ste provalili knjigu na osnovu ove dve stvari. Ovaj autorski prvenac je mnogo više od onoga što možete da zaključite na osnovu sinopsisa, ali i nešto sasvim drugo od onoga što ćete očekivati. Ali, da krenemo redom...

Boris Džinić (Sombor, 1988) je diplomirani žurnalista i relativno nepoznato ime svima koji se vrte u mejnstrimskim vodama savremene domaće književnosti. Radio je kao novinar i urednik, a trenutno se bavi desktop publishing dizajnom. Svestrana je ličnost – bavio se karateom i košarkom, pevao je u metal bendu; obožava pse i knjige. A pre nekoliko nedelja uspeo je da objavi svoj prvi roman za relativno mladu beogradsku izdavačku kuću „Dokaz“, koja je u njegovom rukopisu prepoznala svežu krv koja je i te kako potrebna našoj domaćoj književnoj sceni.

„Rejon 24“ govori o ocu i ćerki, Luku i Eli, koji se nalaze na misiji na Marsu. Na ovoj naizgled neprijateljskoj teritoriji, pod specijalizovanim plastenicima rastu višnje. Međutim, u jednom od plastenika ne raste ništa – tlo u tom plasteniku deluje jalovo. Otac i ćerka pokušavaju da proniknu u tajnu ovog problema, a usput ih proganjaju sećanja na ono što im se dogodilo u prošlosti.

Prva stvar koja se primećuje pri čitanju knjige jeste autorov stil pisanja i efektne rečenice. Čitaoci će se prosto zapitati da li je ovo zaista autorova prva knjiga ili su u nekom momentu propustili informaciju o njegovim prethodnim delima, jer je njegov prvenac izuzetno kompaktan, snažan i upečatljiv, poput dela nekog pisca koji već godinama piše i koji je ovladao tehnikama spisateljskog zanata. Ne treba zaboraviti da je autor diplomirani žurnalista i da se bavio novinarskim i uredničkim poslom, tako da mu baratanje rečima nije nešto strano, samo što je u ovom slučaju činjeničku stvarnost zamenio fikcijom (da li je?!) i zaokrilio je naučnom fantastikom. Ne treba zaboraviti ni činjenicu koja intertekstualno iskače iz samog Džinićevog dela – da je on temeljan i pažljiv čitalac i ono što je naučio od iskusnih autora čija dela je upijao, jednostavno je primenio na sebi i svom rukopisu. Ono što je takođe evidentno jeste uticaj Kingovih saveta iz knjige „O pisanju“ koji se primećuju i bez Džinićevog „priznanja“ iz jednog od intervjua. No, nemojte odmah stavljati Borisa Džinića u istu nišu sa Stivenom Kingom. Tako biste „Rejonu“ možda naneli štetu, jer „Rejon“ nije horor, niti se tematski uklapa u Kingov opus. Sa druge strane, ukoliko su vam poznati samo Kingovi noviji romani, mogli biste da pomislite da Džinićev roman sadrži dobre ideje ali da je realizacija pomalo zbrzana, ali to nikako nije slučaj sa „Rejonom“. Džinić se drži onih Kingovih najbitnijih maksima da treba pisati prvenstveno za sebe i raditi na onim stvarima koje se kriju u samome piscu, da ne treba preterivati sa pozadinskim informacijama, da ne treba biti pretenciozan, i da ne treba kopirati nečiji autorski glas. Postoji izvestan broj autora (što domaćih, što stranih) koji u želji da pokažu kako znaju svašta opterete svoj narativ nepotrebnim detaljima i time zaguše priču. U „Rejonu“ toga nema – priča je izbrušena i u njoj nema nepotrebnih delova koji je koče; autor daje informacije ali i prostor da čitaoci popunjavaju sitne praznine svojim idejama, svojim osećanjima, svojim iskustvom. Džinić se drži one stare maksime da je manje zapravo više i zbog te nepretencioznosti njegovo delo grabi čitaoce i odbija da ih pusti.

Još jedan adut Džinićevog prvenca jesu emocije, kojima je ova knjiga nabijena. Te emocije, iako su brušene za potrebe same priče, nikako nisu isfolirane i patetične nego su čiste i snažne. Može se pretpostaviti da je ovakav naboj emocija autor učitao u svoj tekst nakon neke veće prekretnice u vlastitom životu - da je pisanje ove knjige delovalo na njega poput katarze, da je putem ove knjige iz njega izašlo nešto što se u njemu dugo gomilalo. Džinićevi glavni likovi na prvi pogled deluju kao jaki i stabilni, ali marsovske pustopoljine i prepuštenost sebi izazivaju pucanje njihovih oklopa i putem flešbekova vidimo šta je to što što ih je motivisalo (ili nateralo) da se upuste u ovu misiju. Delovi priče koji se dešavaju na Zemlji su dati u segmentima i čitaoci je usput sklapaju poput slagalice, i ti segmenti oslikavaju jednu zaista životnu, ljudsku, priču – totalno opipljivu i emotivnu. Tu su praznina i ljubav, strah i nada, patnja i bol, osećaj krivice i ponos, ali i radost, a tu su i sećanja koja glavne likove u nostalgičnom limbu teraju da iznova osete sve, ponekad i jače nego pre. Dok su na Marsu, različiti okidači izvlače iz Luka ili Eli sećanja na prošlost, i usput, dok oni pokušavaju da se izbore sa nostalgijom i sećanjima, mi otkrivamo težinu prtljaga koji su oni sa sobom poneli.

Interesantan je izbor Borisa Džinića da jedan deo priče obuče u ruho naučne fantastike. Time je dobio na emocionalnoj, vremenskoj i prostornoj distanci između onoga što se dešava sada i onoga što se dogodilo u prošlosti, i time kao da nam poručuje da od nekih stvari nikako ne možemo pobeći, i da će one pre ili kasnije doći po svoje. Sa druge strane, ovaj naučno fantastični deo romana i ne mora da se shvata kao naučno fantastični momenat, već nešto nalik na lični limbo (mračni rejon našeg srca ili duše) u kome su glavni likovi učaureni, a da toga nisu ni svesni, ili su se u njega namerno zatvorili da bi na neki način kaznili sami sebe. Kako god tumačili ove delove koji se dešavaju na Marsu, neosporno je da su odlično ugrađeni u samu priču i da doprinose tome da glavne junake doživimo kao trodimenzionalna bića od krvi i mesa.

Odlično je to što se autor nije držao linearne strukture romana, već nas prebacuje iz sadašnjosti u prošlost, sa Marsa na Zemlju i time nas tera da aktivno učestvujemo u priči, pokušavajući da odgonetnemo šta se to tačno dogodilo na Zemlji, koje su to tajne Rejona 24, zašto su višnje ključne i šta se krije iza broja 24.

Pažljivom čitaocu „Rejona 24“ neće promaći ni autorov stav o nasilju niti njegov stav po pitanju ekologije, a ima tu sigurno još mnogo stvari koje je autor nesvesno učitao u svoj tekst, a koje ne mogu da se otkriju čitaocima odmah, prilikom prvog čitanja.

Potrebno je napomenuti da „Rejon 24“ nije srpski „Marsovac“, niti je Boris Džinić srpski Endi Vir. Totalno je izlišno etiketirati naše autore kao „nove“ ili „domaće“ varijante inostranih pisaca bestselera. Ako neko nije siguran da li da se upusti u čitanje Džinićevog prvenca, i traži neku paralelu sa svetskim bestselerima onda bi se moglo reći da njegov prvenac samo podseća na nešto što bi napisali Kazuo Išiguro, Ted Ćang ili Ken Liu – jer predstavlja kombinaciju naboja emocija i elemenata fantastike. Ton romana podseća na filmove kao što su „Tree of Life“, „Interstellar“ ili „Arrival“, a što se muzičke podloge tiče - iako se u samom romanu spominje Brus Springstin - u pozadini ćete zasigurno čuti glas besmrtnoga Dejvida Bouvija. Međutim, potrebno je naglasiti da Džinić ne kopira pomenute autore i dela, već ostaje veran sebi jer se tačno oseti da ovaj roman predstavlja nešto što je otrgao od sebe samog i pustio da naraste u jednu zaista nezaboravnu priču.

„Rejon 24“ je izuzetan debitantski roman koji je, kao što je već rečeno, napisan veoma nepretenciozno, ali pod izuzetnim emotivnim nabojem. Boris Džinić nam je podario kompleksno delo koje nam govori o nama samima – o našim bolima, strahovima i patnjama, vezama koje uspostavljamo sa drugim ljudima, krivici, ali i o radosti, sreći, ljubavi, malim stvarima koje nam čine život lepšim. Autor nam govori i o mestima na koja se povlačimo, a koja često deluju nedokučiva i tajanstvena. Poručuje nam da treba da skupimo hrabrosti da se spustimo kroz pukotine i istražimo ono što se krije ispod svega. Sve ono što je loše i što boli ne treba potiskivati, jer ukoliko to uradimo, sve ono što je lepo i dobro neće moći da zasija svojim punim sjajem, a ako se stalno držimo prošlosti nećemo nikada biti spremni da zakoračimo u novi dan i živimo punim životom.

Kristijan Vekonj