Priča vam je do sada verovatno i poznata, misteriozna produkcija, interesantni, ali ne previše otkrivajući prvi posteri i trejleri koji su upućivali na to da je u pitanju jedan psihološki horor u kondenzovanim (kućnim) uslovima, na tragu radova Romana Polanskog, ohrabrujuće reakcije iz Vencije, relativno solidne reakcije kritike u Americi i onda – bum! Premijera i nezadovoljna publika koja filmu daje ocenu F (koju je dobilo još 10-ak filmova otkako se zbrajaju ti rezultati) i film koji skončava u mukama na blagajnama zaradivši oko 17 miliona na ipak solidan budžet od 30.

I šta je krenulo po zlu? Reditelj Daren Aronovski reći će vam u intervjuima da je on sve to predvideo i da je film snimio sa namerom da izazove oštru reakciju i provocira gledaoca. Ali koliko god on bio pun opravdanja i izgovora, verujem da ga nije snimio sa namerom da dobije od publike ocenu F (ili što bi mi rekli „keca ko vrata“). 

Kada imate nameru, kao što je to imao Aronovski, da snimate film koji je zapravo alegorije jedne šire i važnije teme, onda možete upasti u dve zamke – da vaš simbolizam bude previše hermetičan time zatvorivši film pred percepcijom bilo kakve publike koja se pita šta ste dođavola ovime hteli, i u drugi, što je ovde slučaj, da je vaš simbolizam toliko providan, očigledan i napadno i nasilno „In your face“ da delujete pretenciozno, pomalo nadmeno glupo i kao neki umišljeni prorok/mesija koji je utripovao da je njegova poruka važnija nego što jeste.

Film od starta, uz nekoliko nešto ipak misterioznijih detalja, nastupa kao bolno očigleda religijska alegorija koja pokušava da parabole starog i novog zaveta snimi kao jednu kućno-bračnu priču koja se odvija između bračnog para u kome je žena (majka) kućevni tip, negovateljica i muž pisac, kreator, apstraktni i poletni duh željan pažnje i divljenja mu. U tom braku koji će se ispostaviti kao simbioza između majke prirode, one koja rađa, daruje život i blagodet, mir i spokoj, koja neguje i napaja život na zemlji i samu zemlju čuva u ravnoteži (oličene kroz biblijsku ulogu žene koja drži kuću na svojim plećima i „jedno“ je sa domom) i hrišćanskog Boga koji se ovde prikazuje kao pokatkad arogantni stvaralac, kreator, veliki um željan idolopokloništva i slavljenja njegovog dela – publika treba da raščita, i ona to bez problema nažalost čini, što biblijke metafore, što jednu opštiju kvaziekološku poruku o tome u kakvoj su vezi priroda i Bog i gde je mesto čoveka u svemu tome (čovek je naravno rušilački faktor koji uništava i troši zemljine resurese s jedne strane, a s druge Boga zloupotrebljava za razne verske genocide, ispraznu mitologiju, ratove, razaranja i sl.).

I tako film u kome ćemo kroz dinamiku bračnog para u jednoj kući (zapravo simbol što rajskog vrta što same planete Zemlje) gledati priču a Adamu i Evi (i njihovim sinovima) s jedne strane, a s druge priču o istorijatu različitih verskih i etničkih zločina koji su se protezali kroz čovečanstvo i parabolu o Hristovom rođenju i njegovoj žrtvi (obožavaoci pisca koji provaljuju u kuću, prave haos i anarhiju i na kraju se dočepaju i novopridošle bebe bračnog para). Na taj način sve deluje kao neka pretenciozna pozorišna predstava koja nije imala budžet za epski zahvat, pa nam prepričava Bibliju u kućnim uslovima pomoću štapa i kanapa. S te strane, metafore su toliko bolno jasne i očigledne da prosto bivaju lišene ikakve poente, ništa nije prepušteno mašti i imaginciji, gledaočeom razotkrivanju i učitavanju, interpretaciji i filmskoj misteriji – dok je utisak da se Aronovski pogubio u svemu tome duboko ubeđen da snima nešto genijalno i važno i vrišteći nam sa ekrana „Gledajte kako sam genijalan, ovo nikome nije palo na pamet!“.

Njegova poruka se tolko nasilno natura u lice, da sam film postaje njegov lični pamflet pun fraza i floskula („Vidite šta smo uradili od prirode i kako smo zloupotrebili Boga!“), koje pak nemaju nikakvu umetničku vrednost, jer se ovako snimljene, dakle bez ikakve suptilnosti i mere, svode na čist egzibiconizam u „rendom“ nasilju i odvratim scenama koje su same sebi svrha. Da bi poruka ovakvog tipa bila uspešna, negde se mora puvući ručna i priča protkati nekom suptilnošću koja nije previše očigledna (i samim tim pojeftinjena i banalizovana), kao što je to učinio npr. film „Being there“ Hala Ešbija.

Film „Being there“ sa Piterom Selersom je zapravo jedna alegorija o tome kako tretramo religijske proroke (između ostalog i Isusa) učitavajući u njihove poruke ono čega tamo nema i zloupotrebljavajući verske spise za verske ratove, ali je to istovremeno i film o medijskoj manipulaciji, prožet suptilnošću, sitnim tragovima i pre svega radnjom koja je utemeljena u realnosti u koja ne deluje kao fantazmogorični konstrukt napravljem samo da se dokaže poenta. Mogla bi i „Mother!“ da se tumači kao priča o problemu umetnika i stvaraoca, o represivnojoj ulozi društva prema ženama i majkama, ali on to zapravo nije, njegova pouka vrišti kroz ekran i hvata kroz gušu u jednoj „overkill“ orgiji besmislenog nasilja (overkill – much more of something than is needed, resulting in less effectiveness).

Međutim, da li je baš sve tako crno? Možda i ne, da ne znate ovo što znate, u prvoj polovini filma se može čak i uživati, ako zamenarite religijsku simbliku segment u kome se pojavljuju Ed Haris i Mišel Fajfer kao nezvani stranci u kući našeg bračnog para (zapravo Adam i Eva kao prvi ljudi koji poremećuju ravnotežu rajskog vrta), onda se ovaj deo može gledati kao jedna crnohumorna drama apsurda koja izgleda kao da Polanski režira neki groteskni roman Franca Kafke. Ali, avaj, u drugoj polovini filma sve to leti kroz prozor.

Slobodan Novokmet