Nešto manje od godinu dana trebalo je riječkim rokenrol jahačima apokalipse da ponovo krenu u pohode Beogradu. Za nešto više od dva sata kvalitetne svirke u vračarskom Božidarcu, Let 3 su pokazali zašto su jedan od najinteresantnijih i, prema reakciji publike i prikazanom, najvoljenijih gitarskih sastava sa prostora nekadašnje nam Jugoslavije. Hitovi su se nizali, gotovo bez pauze, dva bisa odsvirana, a čak je i perje letelo. No, ima toga još.

Prva decembarska subota (3.12) pored brojnih događaja u Beogradu, donela je i košavu sa Dunava koja je, kako se bližilo veče, bila sve intenzivnija. Verovatno je to i jedan od razloga zašto po mom dolasku skoro nikoga nije bilo ispred „Božidaraca”, pa čak ni najokorelijih uživalaca cigareta – pošto je pušenje unutar zidina ove ustanove kulture zabranjeno. Stari jugoslovenski i novi regionalni hitovi odzvanjali su sa zvučnika, kao uvertira u veselje koje će ubrzo uslediti. Iako je isprva delovalo da će malo ljudi biti na koncertu, prostor se do početka nastupa sasvim pristojno popunio, i to baš onim pravim fanovima grupe, većinom starije generacije.

Čini mi se da je bilo malo iza 22 sata, kada se riječka petorka, predvođena pevačem Zoranom Prodanovićem Prljom i basistom Damirom Martinovićem Mrletom, popela na binu. Odeveni u nove kostime - četiri biblijska jahača apokalipse, od čega je jedino bubnjar izuzet, krenuli su žustro. Za otvaranje beogradskog koncerta, legendarni Let 3, odabrao je geografsku himnu Drama, da bi posle „ekvatora, paralela, strana sveta i pingvina” usledili „mesec i sivi soko”, odnosno Ero s onoga svijeta. Ne časeći ni časa, nastavili su sa, meni izuzetno dragom obradom kultnog riječkog pank benda Termiti – Vjeran pas, gde je Mrle svirao bas, na koju se nadovezao Kontinentio.

A onda kratak predah pred 999 i Mamne baneta, taman toliko da Prlja poželi „dobro veče” okupljenima. Na potonjoj se mikrofona nakratko latio i Mrle, a stigao je, boga mi, prvom redu malo i vlastitu seksi butinu da pokaže, što je virila ispod crvene ’aljine. Negde na sredini seta usledio je, po mom skromnom mišljenju, najbolji deo koncerta. Krenula je obrada Šabana Šaulića koju su naslovili Dijete u vremenu, momentalno bacivši u trans čitavu salu. Usred ove pesme, publika je preuzela kormilo i horski otpavala refren, prvo sama, a onda uz pomoć vidno oduševljenog Prlje. Inače, on se pred auditorijum pojavio odeven u belo, sa ogromnom, nazvaćemo je – krunom u obliku sunca na kojoj je pisalo glad. Ovaj deo kostima je po završetku pesme skinuo, a nešto kasnije i veštačke brkovi, koji su takođe jedan od prepoznatljivih rekvizita pevača riječkog sastava.

foto: HC arhiv sa koncerta u Novom Sadu prethodne večeri

Na repertoaru se, između ostalog, našla i Omađijaj me, kao i moja omiljena pesma grupe Let 3 – Izgubljeni. Pored dobre enegije i vesele atmosfere, tokom ove numere je poletelo i perje, prvo samo po bini, a onda i ka publici kada su članovi benda krenuli da mašu ogromnim kartonima na kojima su bili brojevi „1, 2, 3, 4”. Spektakularno. Nastavili su da ređaju hitove i tako stigli do finiša, gde su nas sačekale, simbolično, Riječke pičke i Kurcem u čelo.

Ekipa se nakratko povukla sa stejdža, ali im fanovi nisu dali da se tek tako oproste od Beograđana. Prvi se vratio Mrle da kratkotrajnom solo tačkom na mikrofonu i basu napravi uvertiru za još nekih pola sata svirke. Među pesmama koje su odsvirali na bisu bile su i Droga i Nafta, tokom koje je Prlja iskoristio priliku da predstavi ostale članove benda – gitariste Dražena Baljaka i Mateja Zeca, kao i bubnjara Ivana Bojčića. Kako su počeli, tako su, mislili smo, i završili, pesmom Drama. To je zapravo možda i jedina stvar koja mi se nije dopala na koncertu, uz još jednu ponovljenu pesmu – Ero s onoga svijeta. Sigurno se u diskografiji koja broji desetak studijskih i živih albuma nalaze pesme koje bi ih rado zamenile na set listi, pa mi se čini da je ponavljanje ova nesumnjiva dva hita možda izlišno. Ipak, da ne bi poželeli „doviđenja” na isti način kako su poželeli „dobro veče”, Riječani su se vratili na drugi bis. Izveli su kompoziciju Sam u vodi i tako se na adekvatan način, posle dva sata kvalitetne svirke, definitivno pozdravili sa beogradskom publikom do nekog narednog susreta.

Suma sumarum – odličan koncert, kako na bini, tako i ispred nje. Nisam siguran koliko su puta posetili Beograd za 35 godina postojanja grupe, ali mi se čini da ovde definitivno imaju, možda ne previše brojnu, ali jaku fan bazu koja bi ih često slušala. Verovatno Prlja, Mrle i drugari to znaju ili ako su pak sumnjali, deluje mi da ih je sinoć publika razuverila. Shodno tome, do sledećeg čitanja – 1, 2, 3, 4... ima nas još!

T.