Narod je verovatno do sada provalio Rajana Marfija, ekvivalenta Grand produkcije u svetu producenata i štancera serija. Doduše, kada se Marfi malo povuče u pozadinu i dopusti kompetentnim ljudima da rade svoj posao, dobijemo odličnu seriju kao što je ona o Džefriju Dameru.

Međutim, kod The Watcher-a Marfi ne samo da nije želeo da se sakrije iza skuta drugih ljudi nego se raspištoljio pa i sam napisao i režirao neke od epizoda što znači da će serija obilovati njegovim trejdmarkovima – pomalo kičastim kempi rešenjima tamo gde je moglo da se ide suptilnije i iznijansiranije. 

No ipak, sama istinita priča iza ove miniserije dovoljno je bizarna i zanimljiva da ni Marfijev stil ne može previše da je unazadi – s jedne strane imamo jedan skoro pa horor-triler o kvaziimućnoj porodici koja se seli iz Njujorka u naizgled rajsku suburbiju i ekskluzivnu kuću sa patinom i tradicijom i tamo ih dočekuje teror što poremećenog komšiluka koji bi da predupredi njihove malograđanske porive da kuću renoviraju, do misteriozne individue koja ih teroriše pretećim pismima i uhodi svaki njihov pokret.

Iz prvih epizoda koje vuku na horor o stokingovanju, serija vrlo brzo prelazi u neku vrstu suburbijskog košmarnog trilera istrage sa sve tablama koje se vešaju u podrumu da bi se na njih kačile slike osumnjičenih, snimljenja sa osećanjem da se kopira Finčer.

Ima tu dosta marfijevštine u načinu na koji se tretira tema, dosta podilaženja niskim porivima gledalaštva, jefrinih šokova, provaljenih „svi su osumnjičeni“ metoda i kempi glume, međutim, nekako sve to drži vodu jer glumci su izuzetno raspoloženi i sjajno kastovani – pogotovo poremećeni komšiluk koji vrvi od vrsnih karakternih glumca sve na čelu sa odnekle iskopanom Mijom Farou čija pojava sjajno evocira paranični delirijum njene najpoznatije uloge – Rozmeri.

Ako razgrnete sve slojeve jeftinih džamp skerova, porodične melodrame, pokušaja suburbijskog trilera i lažnih tragova da u jednom trenutku gledamo horor o duhovima, dobijate i jednu temu koja je za prosečnog skorojevićkog Amerikanca, koji sanja da se skloni iz praljavštine i kriminala velikog grada, posebno zastrašujuća – a to je da mira ni utehe nema ni u naizgled pastoralnoj idili upeglanog predgrađa i da u svakoj zajednici vreba strah, paranoja i teror koji proističu iz bazičnog straha od promene i sukoba urbano-ruralno, ili tradicinalno-moderno.

Ovo nije „grounbreaking“ kakvi su bili Psi od slame, ali ako je od Marfija dobili smo jednu sasvim zabavnu seriju koju vadi neobično raspoloženi ansambl sjajnih karakternih glumačkih faca.

Slobodan Novokmet