Proteklog petka i subote (1. i 2. jul) se održala prva postpandemijska edicija letnjeg High 5ive festivala u Stokholmu. Iskren da budem, nikada ranije nisam čuo za taj fest i samo je splet okolnosti uticao na to da me pretraživanje uputi na njega. Naime, pogodilo se da ni supruga ni ja zbog svojih radnih obaveza ne bismo mogli da otputujemo negde tokom avgusta, alternativa je bio pronalazak nekog zanimljivog dešavanja u julu.

Kao veliki fanovi švedskog benda Orbit Culture, prvo sam proverio datume njihovih nastupa u Evropi tokom leta. Kao što možete pogoditi, upravo oni su bili navedeni na listi izvođača prvog festivalskog dana u Stokholmu.

Odluka je pala (pošto smo od ranije želeli da posetimo ovu nordijsku zemlju), avionske i festivalske karte kupljene, hotel bukiran i jedino što nam je preostalo jeste da sve do polaska preslušamo i proberemo bendove koje bismo ispratili.

Iako sam za neke od ostalih izvođača već bio čuo, najveći deo nam je bio potpuna nepoznanica. Žanrovski veoma raznoliki, ali odlični za dvodnevni indoor festival sa dve bine. Što se onih „metalnijih“ bendova tiče, većina njih je ekstremna fuzija više stilova – nešto što je postao svojevrsni trend prethodnih godina. Iako sam pristalica toga, moram priznati da ne ume baš svako tako nešto izneti na pravi način. No, moje mišljenje o tome je, iskreni da budemo, zaista nebitno pošto je auditorijum u najvećem broju slučaja bio ekstatičan.

High 5ive Summer Fest je održan u prostoru koji je ranije bio neka vrsta klanice, kako nam je ispričao Matijas, jedan od nekolicine Orbit Culture fanova sa kojima smo se se upoznali. Zanimljivo mi je bilo kako se pogodilo da je baš 1. jula prošle godine koncert Quasarborna, Nemesisa i Larske održan na mestu koje je imalo istu namenu. Metal i kasapljenje su nerazdvojni, heh.

Što se unutrašnjeg dela festivalskog kompleksa tiče, njega čine veća i manja bina sa pratećim barovima. Ozvučenje je bilo dobro, jasno, mada je tokom nastupa nekih bendova bilo zaista preglasno, tako da smo morali da koristimo zaštitne čepiće.

Spoljni deo je bio donekle i premali (s obzirom na to da je fest bio rasprodat), ali nije bilo nesnosnog guranja. Tri štanda sa hranom, vinski i klasični bar, nekoliko prodavaca majica i pratećih sitnica. Donekle skromna ponuda, ali daleko od oskudne.

U jednom delu dvorišta je bila postavljena dvodelna šatra koja je služila kao prostor kako za intervjue sa nekolicinom bendova, tako i za meet & greet sa fanovima.

Nekome je možda nebitno, ali dobro je znati da su toalet kabine čiste, nema problema sa tekućom vodom, a bočice sa tečnim sapunom su redovno dopunjavane.

Plastičnih čaša za vodu je bilo kako za svakim šankom, tako i na još par lokacija, a ispražnjena plastična burad su redovno menjana sa novim punim.

Cene su za standard prosečnog Srbina previsoke, tako da se baš i nismo razvalili od piva. Doduše, nije da nismo znali da je Stokholm jedan od najskupljih gradova u Evropi, ali nismo očekivali da će računi za hranu i piće izazvati preskakanje otkucaja srca. Plaćanje se vrši karticom ili kešom, ali strikno u krunama jer evre niko ne prima, a nema ni menjačnice u blizini.


DAN PRVI


Pošto je let iz Beograda kasnio čitavih sat vremena, zadovoljstvo dolaska na Skavsta aerodrom nam je upropašćeno dugim čekanjem na pasoškoj kontroli. Od četiri pulta je samo jedan bio rezervisan za vanšengenske putnike. Iako smo nekih 45 minuta mileli dok nismo došli na red (u tom periodu su neke od naših sapatnika sa najsrdačnijim osmehom cedili i po pet minuta, detaljno ih ispitujući), mi smo sve obavili za bukvalno 2 minuta. Malo posle toga smo uhvatili bus za Stokholm, te smo se posle toga uputili ka hotelu do kog smo stigli tek u pola 4 ujutru. Ekspresno tuširanje i ateriranje u krevet – nezahvalna avantura tokom koje smo utrošili previše energije i živaca, ali konačno smo bili tu.

Od hotela u kom smo boravili do festivalske lokacije je udaljenost nekih 2 kilometra, tako da smo pešaka veoma brzo stigli. Dan je bio ne previše topao, ali i te kako sparan, tako da nam je čekanje u redu za pretres i preuzimanje festivalskih narukvica bilo mukotrpno. No, to je brzo prošlo, tako da smo se odmah uputili ka brvom baru kako bismo se rashladili pivom odličnog ukusa i tako dobre cene.

Allt su otvorili fest na maloj bini. Ovi Šveđani sviraju neku vrstu ekstremnog, chaotic metalkora koja fino zvuči uživo, mada nije baš nešto što bih aktivno slušao doma sem poneke pesme. No, energični su i veoma dobro raspoloženi (kao uostalom i svi drugi bendovi i publika pride).


 

Self Deception su jedan od zamenskih bendova koji su upali u bukvalno poslednjem trenutku. Takođe domaći bend koji deluje kao kombinacija Disturbed, Shinedown, Drowning Pool i sličnih alternativnih rock izvođača, sa osetnim uplivom nešto težeg metala. Njih ću definitivno podrobnije preslušati po povratku.

Tokom njihovog nastupa smo se našli sa Matijasom, likom koga sam upoznao putem Orbit Culture Fejsbuk grupe. Veoma srdačna i prijateljski nastrojena osoba, pričljiva i veoma pozitivna. Dok smo osmatrali ponudu najvećeg štanda sa majicama, učinilo mi se da sam video Niklasa, frontmena Orbit Culture.

Da, ispostavilo se da je to bio on i mogu reći da sam se osećao kao klinac koji upoznaje svog muzičkog idola. Malo je reći da je bio oduševljen činjenicom da smo, realno, najviše zbog njih preputovali više od 1500 kilometara. Malo smo se ispričali, fotkali i potom se svako uputio u svom pravcu – on ka pripremi za nastup, mi ka velikoj bini kako bismo ispratili sledeći bend.

Kill the Kong su mi bili poznati od ranije, ono što je kod njih zanimljivo je da sem dvojice pevača imaju i dva bubnjara, tako da je njihov groove solidno masivan. Energičan nastup pred svojom publikom koja nije štedela ni jedan delić sebe da tu energiju vrati nazad na binu.

Na maloj bini smo zatim ispratili samo delić nastupa alternativnih rokera Midnighting. Njihova muzika mi se svidela, ali posle treće numere smo odjurili do velike sale kako bismo zauzeli busiju pred binom za ono zbog čega smo uopšte i došli u Švedsku.

Orbit Culture. Bend koji sam bukvalno zavoleo kada sam ih prvi put čuo. Samo dve godine posle toga sam došao u priliku da ih vidim uživo. Znao sam kako zvuče uživo, znao sam da ću dobiti the best value for the money, znao sam kakva će otprilike biti set-lista, ali je sve to bilo nebitno u tom trenutku. Već od Nensha, prve numere, sam u glavi imao klackalicu kod koje je na jednoj strani bila neverica, a na drugoj potpuna euforija. Nastavili su sa Strangler, pesmom sa prošlogodišnjeg EP-ja Shaman koja mi jedna od najdražih i koju sam morao bespogovorno snimiti.


Potom je išao Carvings tokom koje je veliki broj fanova zagrljen skakao u ritmu tokom refrena, kao i za North Star of Nija koja je favorit svakog OC fana (ujedno i moj). Stoga automatski posegnuh za mobilnim i opalih dugme za snimanje.

 

Zatim su se ređale Open Eye, Wings of Dragons i Saw – svaka od njih nije dozvoljavala fanovima da danu dušom, što njima nije uopšte teško palo. 40 minuta nekog nastupa mi nikada nije prošlo tako brzo, te iako postoji žal što nisam čuo još neku pesmu, srce mi je i te kako puno.

Iako nisam baš fan zvuka koji finski Blind Channel neguju, bila je šteta propustiti ih. Mogu reći da su scenski apsolutni profesionalci i odličan izbor za bilo koji, pa čak i neki najkomercijalniji mejnstrim festival.


Posle njih je na velikoj bini nastupila švedska Vildhjarta koja mi se i nije baš svidela. Iako generalno dobro zvuče, pesme su im nestandardno konstruisane, tako da nisam siguran da li je zbog brejka nekada u pitanju pauza tokom jedne ili između dve numere. Ako se na sve to doda činjenica da je sala u tom trenutku bila dupke puna, te je zbog toga bilo previše vruće i sparno, morali smo izaći napolje.

 

Vreme do sledećeg benda smo proveli pričajući sa Matijasom i još nekoliko OC fanova – Bjornom, Rikardom i Oliverom. U jednom trenutku sam primetio ostala tri člana benda: gitaristu Ričarda, basistu Frederika i bubnjara Kristofera. I sa njima smo se upoznali, malo razgovarali i slikali. Ni krivi ni dužni dobismo pogače preko hleba.


Za kraj prve večeri je išla prava poslastica – Electric Callboy. Ove Švabe su na brzinu pokorile svet svojim zajebantskim pesmama i spotovima tokom pandemije, tako da su celu prethodnu Hypa Hypa 2022 turneju rasprodali. O njihovom nastupu mogu reći samo ovo: nikako ih nemojte propustiti ako budete imali prilike da ih gledate. Apsolutno vrede svake pare. Oni su nam, posle Orbit Culture, bili kao troslojni sloj šlaga na torti.


Svako, bukvalno svako u publici je skakao kada god je bend to zatražio, bez ikakvog pogovora. Ne morate voleti njih ili taj žanr, ali ako želite da se zabavite i da na kratko pobegnete od standardne slušalačke rutine, obavezno im dajte šansu.


Tokom njihovog jednočasovnog seta je u sali bilo toliko vruće da se jedan mladić onesvestio, te su ga četvorica njegovih drugara izneli napolje. Članovi benda su u tom periodu u publiku bacili barem dva tuceta flašica sa vodom kako bi se ljudi rashladili. Možda nije puno, ali gest vredan poštovanja.

DAN DRUGI


U subotu je došlo do tumbanja rasporeda i otkazivanja jednog benda. Nije da nam je to nešto previše smetalo, ali je to dovelo do poklapanja određenih termina, tako da smo morali propustiti neke od izvođača koji su nam delovali zanimljivo. Ono najbolje i najbitnije smo čuli i videli u petak, tako da je drugi festivalski dan bio čist bonus.

Those Without su švedski pop-punkeri koji su, barem po mom mišljenju, odlični za festivalske svirke i da idu u pozadini kada dovedete mladu rokerku doma dok vam matorci nisu tu kako biste zajedno učili biologiju. Ne gledaj me, ženo, tako – lepo sam napisao „učili“. Elem, ništa posebno, ali jedino dostupno u tom momentu.

Dream Drop su još jedan bend koji inicijalno nismo planirali gledati, ali nas je promena rasporeda na njih navela. Iskreno, uopšte mi se nisu svideli, ali smo ispoštovali nekih dve trećine njihovog nastupa. Publikum je, za razliku od nas, bio zadovoljan. Oh, well…

Nemački Future Palace jesu sladunjavi, ali im ne manjka težih deonica. Da li bih na prvu otišao na njihovu solo svirku? Teško. Ali, na festivalima ih vredi čekirati. Svoj set su pošteno otprašili, a mogu reći da su svi zatečeni ispred bine uživali.



Mešavina hip-hopa, metalcora i, na momente, klasičnog metala – tako se ukratko može opisati muzika norveškog benda Atena. Očigledno jedan od skrivenih favorita posetilaca je uspeo da gotovo u potpunosti ispuni malu salu. Nama nisu baš legli, jbg.



Cyan Kicks su još jedan u od sweet bendova iz Finske. O njima imam isto mišljenje kao o Future Palace – vredi ih čuti, ali ako ne volite takav zvuk onda teško da ćete ih zavoleti.



Aviana dolazi iz Geterburga i, verovali ili ne, ne svira melodeath, hah. Moderna verzija ekstremnog metalkora, na momente haotična, neretko atmosferična, zvuči skladno i zanimljivo. Nisam siguran da bih se rešio da ih slušam kod kuće, ali sam im dao priliku tako što sam ispratio čitav njihov set. Ispostavilo se da su i oni jedan od favorita posetilaca. Zanimljivo je da su se za razliku od drugih švedskih bendova publici uglavnom obraćali na engleskom jeziku (tek ponekad na maternjem). To je zaista lep gest prema svima nama koji smo došli sa strane. Respect!



Britanski Trash Boat su bili najslabije posećen bend u velikoj sali – tek trećina popunjenosti. Momci su se svojski trudili, otprašili svoj set maksimalno profi i aktivirali i usrećili većinu prisutnih u tom prenutku. Međutim, činjenica je da bi mnogo bolje bilo da su se našli na manjoj bini. No, to već ide na dušu organizatora koji su u par navrata pogrešno proračunali koji bi bend trebalo da bude u većoj, a koji u manjoj sali.



Imminence je bend kome moram čim pre posvetiti punu pažnju. Aktivni su od 2010, iza sebe imaju 5 albuma (uključujući jedan akustični), a najzanimljivije je to što njihov frontmen sem vokalnih dužnosti svira i violinu što daje dodatnu dimenziju njihovom ionako odličnom post-hardcore zvuku. Otkrovenje festivala za mene, dok je za druge to bilo nešto sasvim očekivano.



Gde su domaći Imminence stali, tu su škotski Bleed From Within nastavili. Od ranije mi je bio poznat ovaj groove metal sastav koji sam nakratko čak i slušao. Sada sam shvatio da je greška što to nisam nastavio pošto zvuče brutalno dobro, a ceo performans im je takav da pokreće kompletnu masu koja se zatekne ispred njih.



Čast da zatvore fest je imao jedini prekobarski bend – We Came As Romans. Iako su i oni jedan od miljenika posetilaca, meni se ni sada nisu svideli više nego pre nekoliko godina kada sam prvi put došao u dodir sa njihovom muzikom. Okej sve to zvuči, ali me jednostavno ne radi. Ruku na srce, moram priznati da su svoj posao kao zvezde večeri odradili na najvišem nivou.



Što se celog festivala tiče, mogu reći da zaista niti jednog trenutka nisam zažalio što smo se uputili na ovako dug i, iskreno, skup put. Kada mogućnosti postoje, svaku priliku za uživanjem treba iskoristiti maksimalno. Ako kao tinejdžer nisam mogao videti Metallicu uživo, onda sam kao polumator konj mogao da vidim i upoznam ljude iz benda čija mi muzika veoma znači.

Dve su zamerke koje mogu adresirati organizatorima. Prva je već pomenuti pogrešni proračun gde je koji bend trebalo da nastupi. Barem tri za koja znam (jedan prve i dva druge večeri) su malu salu ispunili do maksimuma, tako da je obezbeđenje moralo da stoji na oba ulaza i da odvraća ljude.

Druga zamerka je klimatizacija prostorija prve večeri (mada je tokom druge to bilo ispravljeno). Petak je bio em pretopao, em previše sparan dan. Na momente je bilo teško izdržati kompletan repertoar nekih bendova bez stalnog odlaska po čašu vode.

Sem nastupa Orbit Culture i Electric Callboy, najdraže mi je to što smo upoznali nekoliko veoma zanimljivih likova sa kojima smo proveli dosta vremena pričajući i uživajući u muzici koju volimo. Stoga se iz sveg srca zahvaljujem Matijasu, Bjornu, Rikardu i Oliveru koji su na nam ulepšali vreme provedeno tokom stokholmskih festivalskih dana.

Skål!


Antonio Jovanović