Oster je bio razlog da se unutrašnje oduševljenje nečijim pisanjem koje tutnji i ne staje svakim novim romanom, podeli sa drugima. Savršena predvidivost pisanja, sintagma je koju i danas volim, precizno i svedeno opisuje glavnu nit te ljubavi. Nikada se, pre i posle njega, nisam susreo sa autorom koji se čak ni ne trudi da pobegne od uvek jedne iste pozornice na kojoj pleše svoju prozu. Čekajući nikada duže na novo izdanje, šok kada sam ugledao hiljadustraničnu aždaju u tvrdom povezu, načinila je da na sekund pomislim da će biti drugačije, da na sekund poželim da bude drugačije. Ko još naslovljava knjigu brojkama, nije valjda poklekao u uvek istoj potrebi autora da iza sebe ostavi i jedan roman kapitalac o istoriji neke porodici ili ne daj bože naroda, svašta sam mislio pre čitanja. A sada, nakon njega, mislli su se multiplikovale u narastajuće tonove oduševljenja i razočaranja, naizmenično, kao i sami tokovi ove priče. Jer, iako verujem da nije prvi koji se dosetio takvog koncepta, ovo je priča o nekoliko mogućih verzija života njenog junaka, Arčija Fergusona, pisca iz Njujorka, treba li reći. Genijalan koncept. 

Počelo je scenom stupanja neimenovanog doseljenika na američko tlo početkom prošlog veka. Neodoljivo i nepopravljivo je mirisalo na više puta ispričane i samo jednom u drugom delu Kuma genijalno izrežirane dolaske u obećanu zemlju. Počelo je u toliko staloženom ritmu, u odsustvu ikakve drame koju on ima običaj da postavi sada i odmah, u uvodu. Počelo je tako da sam pomislio da ću čitati priču o svakom danu nečijeg života, svakom minutu i svakom trenu. I nije smetalo, jer on ume baš to, da te uhvati i vozi i vozi i ne pitaš kad je stanica za silazak. Trebalo mi je dobrih stotinu i više strana da shvatim da me je zaveo, da uživam na način na koji nisam navikao sa njim, trebalo mi je dugo da shvatim da priča zapravo ima više verzija, da očevi čas ginu a čas su tu, da su prvo bankrotirali a onda izgoreli u požaru, pobogu kako se poigravao sa čitaocem lagano i svo vreme svestan onog što čini. Nisam zapisivao, ali sam pamtio i upijao detalje koje su me ostavljali bez daha, kovanice kao što je „malaksala ravnodušnost“ na primer, neodoljivo pisanje.

Genijalnost sa stvaranjem paralelnih narativnih tokova koji će svo vreme držati veliki upitnik iznad čitaočeve glave o tome koji je život stvaran, da li je ijedan stvaran, nije dovoljna, učinilo mi se u trenutku u kom je čitanje nakratko pretilo da postane pomalo monotono. A onda niotkud, ali bukvalno niotkud, glavni junak ispiše svoju prvu kratku priču, o životu jednog para cipela, najlepšu priču koju sam u životu pročitao, shvatim odmah. Nisam siguran da bih umeo da objasnim kako i koliko mi se dopala, koliko je razmrdala atmosferu, koliko je bilo dovoljno da napiše samo nju u životu i da mu daju sve nagrade. Kratki život jednog običnog para cipela. A ona je samo mali deo, samo detalj, usputni zapis. Eto takva je ovo knjiga. U trenucima kada preti da potone u maniristička ponavljanja, on izmisli novu kratku priču, ili skloni Arčija u Francusku, ili eksperimentiše sa erotskim biseksualnim scenama i iskustvima koja istini za volju i nisu prijala.

Zimski dnevnik je imao sve preduslove da ostane testamentalno delo. Bilo je bezobrazno lično, isuviše i nepodnošljivo ogoljeno i tako vidljivo iskreno, da nije delovalo da tako umoran, pomalo starosti uplašen autor u rekapitulaciji svog života iz sebe može izvaditi ovakav roman. Sa pravom će ući u moderne američke klasike. Detaljno i ultimativno kvalitetno obojio je ključne decenije američke istorije prošlog veka, sve njene velike ratove, zablude, pobede i poraze, i sve to uradio sa svojom prepoznatljivom figurom glavnog junaka, kojem je dao više opcija da proživi tu istoriju. Za nas fanove, Arči Ferguson je morao biti pisac, morao je imati neku opscenu crvenu svesku, morao je pasionirano disati američke sportove, bejzbol naravno više od svih, morao je disati u Njujorku, i morao je biti deo slobodarskog sveta čija su očekivanja danas potopljena. Uz mnoštvo prelepih i divljenja vrednih detalja, uz neočekivano ubacivanje klasične muzike u priču, uz smirenost pripovedanja, analiziraće se na univerzitetima, secirati deo po deo, i biće smatrana velikom, zasluženo. Lično omiljenom, pa i ne baš.

Marko Gaić