Izbegavao sam je, oštro, uporno i uspešno godinu dana, bivajući potpuno svestan da se durim kao dete. Nabeđena i nekontrolisana pretencizonost koja je vrištala već od naslova je nešto na šta inače padam, što volim, i ako tokom čitanja otkrijem da ima ikakvo pokriće, oduševljavam se. A ovde je i dizajn korice bio odličan, i izdavač nije propuštao da komplimentira epitetima koji su mi bili zanimljivi. Zaticao sam svakakve ljude kako je listaju na plažama, više nego o ijednoj drugoj čitao prikaze, zabavljao se gledajući goodreads utiske i bivao oduševljen eksplozijama najrazličitijih i najekstremnijih emocija i reakcija koje možete da se zamislite. I sa nedopustivim zakašnjenjem, pročitah je u dan i po, osećaj bi rekao u sekundi, sada, u pokušaju da odgonetnem da li me varao osećaj koji je u pozadini svo vreme govorio da ovo nije vredno pompe niti čitanja. 

Pre svega, beskrajno poštujem knjige koje uspeju da me zakotrljaju tako da ih preletim u tako kratkom periodu. Obožavam takvu vrstu čitajuće ekstaze i sposobnosti autora da mi to omogući - dakle, beše vredno, slatko i dinamično iskustvo.

Sa druge strane, ne treba protivurečiti niti autoru koji se trudi na više mesta da spomene da ovo jeste loš roman. U čisto teoretsko književnom pogledu, profesori na katedrama, i nešto bolji studenti na predavanjima svakako imaju materijala da ga analitički raščereče. Haotičan je, stilski i estetski nikakav, sa razbacanom i polusmislenom pričom o gomili nabeđenih elitnih žitelja San Franciska. Ostatak bi valjao ostaviti navedenim stručnjacima za pljuckanje.

Suštinski, Kolbek je svoju sumanutu pretencioznost sa toliko stila pljunuo na papir da je to divno. Prevrnuo je i iznervirao čitalačku publiku tom raskupusanom gomilom teško svarljivih ali dubokih i neporecivih istina da to nije normalno. Sa mnogo, o baš mnogo nimalo prikrivene potkovanosti o socijalnoj, ekonomskoj, političkoj svakodnevici domovine mu, a i sveta malo šire. Kolbek je u suštini nepopravljivi zaljubljenik u strip istoriju, što mi lično nije bilisko ali svi ljudi koje poznajem iz tog sveta su potpuno fantastični ljudi, koji je nagomilanu srdžbu o brzini svakog mogućeg potonuća u koje se nekontrolisano srlja pretočio u manifest za glasna čitanja, ma šta čitanja, za vrištanja i urlikanja sa nepostojećih govornica bundžija neke nove stvarnosti.

Potpuno svestan da su i stil, i forma, i estetika, i tematska urednost, i smislenost ičega, otišli dođavola, prosto je uzeo gomilu zapisa i razbacao ih po webu kojeg toliko pljuje, sačekao očekivani kult status, zatim samizdao i na kraju se logično i zasluženo proslavio. Pritom tako simpatično ložeći i nervirajući silne načitane, prefinjene i uglađene likove. Dopalo mi se, baš mi se dopalo čitanje.

Marko Gaić