Za Panaita Istratija sam prvi put čuo nedavno od prijatelja. Istratijeva biografija mi je nagovestila da bi to mogao da bude pisac sa kojim se moram sresti što pre. Rođen je u Braili 1884.godine od oca Grka, krijumčara sa Kefalonije, i majke Rumunke, seljanke. Istratija je kao Džeka Londona, ili mnogo kasnije Džeka Keruaka, gonio demon lutanja. U dvanestoj godini odlazi od kuće. Radio je sve i svašta, bio je kelner, poslastičar, bravar, limar, mehaničar, šljaker, amalin, sluga, čovek –sendvič, moler, firmopisac, novinar, fotograf. Jedno vreme aktivni učesnik revolucionarnih pokreta. Prošao je Egipat, Siriju, Jafu, Damask, Liban, Orijent, Grčku, Italiju. Gladovao kao i Hamsun. U ovom malenom romanu, Istrati je opisao surovost i lepotu jednog iščezlog sveta, stilom svojstvenim velikim pripovedačima Istoka.

Preko svog uličnog dilera knjiga, uspeo sam da dođem do romana. I to za svega 100 dinara. Sama knjiga je mirisala na buđ i imala one grinje koje su mi prilikom čitanja izazivale prolazne napade alergijskog kijanja, ali sam je nekako sredio, obrisao je sa malo alkohola natopljenim na običan tufer, onaj koji žene, glumci, klovnovi i transvestiti koriste za skidanje šminke. Međutim u samoj knjizi nije bilo nikakve šminke, niti je život samog autora bio šminka koja je svojstvena savremenim književnim zvezdama. Panait Istrati je spoznao patnju, samim tim je spoznao život i uspeo umetnički da ga uobliči kroz svoju prozu kao svi veliki pisci.
Đorđe Kalijadis