Autobiografski roman kruševačkog pesnika i rok novinara Ivana St Rizingera, pod nazivom „Jugosloven K. (Hronika odustajanja 1990 – 1992.)“ objavljen je septembra 2020. godine.

Ivan je Jugosloven K., zaglavljen već 30 godina u vremenskom balonu iz koga, svuda oko sebe, posmatra ljudsko ludilo iz perspektive čoveka koji je ostao bez domovine. Baš kao Jozef K. i on samo pokušava da sačuva živu glavu.

Gde je danas, gde su ostali Jugosloveni K? Saznaćemo u ovom “follow up” razgovoru koji (možda) na neki način može da predstavlja i epilog Ivanove knjige.

foto: Miljan Miletić

Prošlo je godinu i po dana od kako se pojavila tvoja knjiga Jugosloven K. Dovoljno vremena da se slegnu utisci. Pa,... kakvi su sa ove vremenske distance?

- Dovoljno pozitivni da bih imao jaku želju da nastavim dalje. Na žalost nakon prvog gotovo rasprodatog tiraža zadesila nas je tragedija da smo ostali bez sjajnog prijatelja, brata i saborca Saše Gočanina (izdavača) tako da je sav onaj početni entuzijazam oko raznoraznih gostovanja i promocija ostao ukopan na polaznoj tački. Kontraverza kod mene vezana je za činjenicu da mi je puno lakše i pristojnije da promovišem druge no sebe i ponekad se ljutim i nerviram apropo svoje prividne nezainteresovanosti za sopstveno delo... Najjači utisak, i to moram da naglasim jer mi narav ne dozvoljava drugačije, je da je knjiga pobudila puno više interesovanja i interakcije kod kolega novinara u Sarajevu, Novom Sadu, Zagrebu i Podgorici nego u Beogradu i Kruševcu. I dok svoj rodni grad razumem jer „niko nije prorok u svom selu“ prestonička nezainteresovanost me je još jednom porazila. Klanovi su čudo. I ma koliko se neki od mojih prijatelja, koji će se prepoznati u ovoj tvrdnji, ljutnuli na mene, čvrsto stojim iza svojih reči, jer svojim nedelanjem mi daju prava na to.

Pretpostavljam da je ova knjiga najviše značila tebi bliskim generacijama, onima koji su kao i ti bili direktni svedoci svih događanja koji su pratili raspad Jugoslavije, zemlje u čijem su duhu vaspitavani. Kakve su njihove reakcije, pretpostavljam da su ti se javili ljudi širom bivše zemlje?

- Znaš, najveći problem nije u činjenici da su „zli dedaci“ razbucali jednu ozbiljnu zemlju koja je bila zaista Domovina u pravom smislu te reči, već nepojamno konvertitstvo velikog broja onih koji su, baš kao i u ovoj našoj žalosnoj modernoj istoriji, odmah pohrlili da tonama govnjivih laži zatrpaju svaki delić njenog duhovnog sjaja. Najgori su izleteli u prve borbene redove, a njihovi poltnoni-intelektualci pokrili ih sramnom doskočicom „da je valjala ne bi tako lako propala“... Eh, a da je uz samo malo dobre volje opstala, u nekom modifikovanom obliku, danas na nas ne bi patku dizao svakakav belosvetski ološ. Poraženi smo onog trenutka kada smo prestali realno, osim u mitovima i legendama na papiru, da budemo ponosni i dostojanstveni. Javljalo mi se baš puno ljudi „od Vardara pa do Triglava“ i svi su, bez izuzetka u knjizi pronašli i dobar deo sebe, što mi je i bio krajnji cilj – da što vernije oslikam taj poslednji krik generacije koja je „imala pa nemala“. Divni ljudi su mi naručivali knjige i zahvaljivali na onome što je u njima i iz Amerike, Britanije, Nemačke, Skandinavije... i tuga velika je što je takvih saosećajnih i iskrenih puno više „tamo daleko“. Posebno mi je interesantna činjenica da nisam dobio ni jednu negativnu reakciju od onih koji su knjigu pročitali, uglavnom su glupavo reagovali pojedinci na društvenim mrežama koje je iritirao sam naziv – otprilike, da parafraziram jednog čuvenog nacistu „kad čujem Jugosloven odmah se mašim za revolver“.

Kada, kako i zašto se u tebi stvorila potreba za jednom ovakvom knjigom? Koliko dugo se ona rađala i sazrevala?

- Rađala se još od druge polovine devedesetih, kada sam konačno imao hrabrosti da priznam sebi da sam i sam bio kukavica, preplašeni miš koga su nacionalističke horde utorile, ako smem da upotrebim takav nekonvencionalan izraz. Valjda smo svi imali taj trenutak zamrzavanja u kojem nismo jasno razaznali na koji način efikasno možemo da se izborimo sa silama mraka, a danas je za kršenje demona prekasno. Nepovratno smo još jednom pokazali da ne umemo da sačuvamo ništa što nam je prethodna generacija kroz patnju, znoj i krv u amanet ostavila... Početkom novog milenijuma sklopio sam knjigu tih intervjua, tačno 50, prelomio je i pobrisao sve iz kompjutera jer sam shvatio da te „koske“ bez „mesa“ i ne vrede previše, ako se na neki autentičan način ne stave u kontekst koji će biti pristojno razumljiv i generacijama koje su u život kročile posle nas, već prilično zatrovane tim raznoraznim prekrajanjima istorije koja na žalost i dalje traju, rekao bih u epskim dimenzijama. Zatim sam noćima sedeo i sabirao fragmente sopstvenog života koji se odvijao između tih razgovora i tražio znake čitavog moralnog posrnuća svih onih koji su nekada obilato koristili mnogobrojne benefite života u Jugoslaviji, pokušavao da iščačkam detalje koji su mi tada bili potpuno nebitni a koji su mogli da mi ukažu na zlokoban kraj čitave te, nazovimo to bar danas pravim imenom, velike iluzije koja se zvala „bratstvo i jedinstvo“. Verovali smo u nešto tako uzvišeno, a u isto vreme iz dna duše mrzeli prvog komšiju zbog za sprat veće kuće ili brata koji je dobio od oca po ara više neplodnog zabrana. Kad sam sve to sabrao i oduzeo rešio sam da napišem jednu do bola, pre svega mog, istinitu i iskrenu knjigu.

Kako se osećaš sada kada si sva svoja razmišljanja preneo na papir? Da li postoji neko olakšanje? Da li si mogao da zaključiš jedan deo, ne samo svog, već i života ljudi koji su doživeli raspad jedne zemlje i društva?

- Uglavnom ne. Sve što je usledilo nakon te najveće tragedije u istoriji balkanskih plemena daje mi za pravo da ostanem zauvek „zarobljen“ u onom odelu u kojem sam se osećao bezbrižno, udobno i bezbedno. Danas funkcionalno nepismeni dvadesetogodišnjaci, od zla oca i još gore majke, ravnopravno pišaju po ostacima sećanja na jedan daleko pristojniji i normalniji svet u kome je najvažnije pravilo za raspoznavanje bilo kakav si čovek. Ljudi su u ta davna vremena puno više praktikovali čojstvo i junaštvo, svaki mali čovek bio je spreman život da da kako bi spasio nepoznatog iz nevolje, a te priče danas desničari uglavnom karakterišu kao lažljivu patetiku. Spremni su da praktikuju takve uzvišene vrednosti jedino ako polude pa zaborave svoje nacionalne idole – lopove, kurve, ubice, fabrikovane akademike i bolesna laprdala... Priznajem, to je bila jedna od mojih najlakših odluka u životu, da do kraja života ostanem to što sam postao rođenjem – ne samo zbog tog imena države, već i u spomen na sve te daleko bolje ljude nego što smo mi danas.

Kakva je budućnost svih Jugoslovena K sa ovih prostora?

- Tragično je što svi jako dobro shvataju i niko ništa ne preduzima glede jasne činjenice da za pedeset godina, ovih nezaustavljivim tempom, više neće biti ni Srbina K, ni Hrvata K, ni Bosanaca K... svi, kolektivno kao nekad, odlazimo u jednu veliku PM. Zato i nisam sasvim siguran ni kada ću, ni da li ću ikada dovršiti svoje naredno poglavlje koje se zasniva na propasti još jedne, verovatno poslednje, generacije „sa mudima“ koju su iznedrili ovi prostori – one koja je stasavala ’90-tih, one divne i buntovne... Pitam se zašto bih pisao knjigu protkanu Atheistima, Džukelama, Goblinima... Kome, čemu?