Vest o nastupu Nikole Vranjkovića u velikoj sali Kulturnog centra u Zrenjaninu, a u cilju promovisanja trostrukog live albuma pod nazivom “Biološki minimum”, u vremenu skoro potpunog odsustva bilo kakvih kulturnih događanja u Zrenjaninu usled uvođenja kovid propusnica, dočekana je sa oduševljenjem od strane onih koji imaju razvijenu kulturu posećivanja koncerata - osetilo se to u govorkanju i u vazduhu.

Posebnu poslasticu kojoj je teško bilo odoleti u toj vesti predstavljao je sam izbor prostora za koncert zbog svojih pozorišnih karakteristika koje, što se mene tiče, savršeno pogoduju inače teatralnom performansu kakav obično priređuju Vranjković i ostatak ekipe uživo, te je zbog te i takve poslovične teatralnosti njihov nastup imao priliku da se Zrenjanincima po prvi put otkrije u svojoj punoći i raskoši. Osim toga, iz najave je bilo jasno da ovoga puta ništa neće biti prepušteno slučaju u pogledu opreme, razglasa, tonca, rasvete i ostalih tehničkih aspekata. 

foto: Vladimir Nikolić

I zaista, već od prvih taktova bilo je jasno da će sve biti na veoma visokom nivou, kao što je i bilo od početka do kraja. Ritam sekcija je sve vreme dobovala snažno i precizno, tri gitare stvarale su raskošne harmonije i u tvrđim delovima gradile masivne i koloritne zvučne zidove prošarane znalačkom upotrebom efekata, distorzije, eha, fidbeka, reverba itd, i podcrtane fenomenalnim klavijaturama. Sve pojedinačne instrumentalne bravure mogle su lepo da se prate zbog čistoće zvuka, a i vokali su zvučali odlično, pogotovo u dvoglasu. Dobra hemija među muzičarima bila je više nego opipljiva za sve vreme trajanja koncerta.

Akcenat je očekivano stavljen na aktuelni studijski album pod nazivom “Veronautika” sa kojeg su svirali “Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu”, “Dve reči”, “Zadrži svoj dah”, “Fotelju”, “Večernja zvona”, “Tajni život suterena”, i “Dve hiljade i kusur godina”. Osvrnuli su se i na početke Vranjkovićeve solo karijere, tj. na album “Za ovde ili za poneti” i to sa kompozicijom “Sretenje”, koja je sa tog izdanja, čini se, najbolje iskomunicirala, saživela se sa publikom i lepo ostarila.

Ostatak seta činili su Block Out klasici, koji su, u novom ruhu, sa novim aranžerskim rešenjima i dodacima zvučali sveže, drugačije, usudio bih se reći – bolje – “Raskorak”, “Protiv sebe”, “Majdan”, “Težak slučak pakla”, “Andrej”, “Bunar želja ne postoji”, “Zvezdane staze”, “SDSS” i “Dan koji nikad nije došao”. Poslednja je kulminirala soničnim erupcijama koje su sada već standardni deo folklora na nastupima Nikole Vranjkovića, a koje neodoljivo podsećaju na Swans / Neurosis estetiku. Na tom mestu uvek pomislim kako bi bilo dobro kada bi Vranjković potpuno poludeo iliti upao u šamanski trans i ekstazu kao Majkl Đira iliti barem Dejvid Judžin Edvards i snimio jedan dugosvirajući album potpuno u tom maniru.

U svakom slučaju, te subote, 13. novembra, u zrenjaninskom Kulturnom centru, održan je pravi rok teatar, drama u tri čina; jer “rok koncert” je sintagma koja slabo opisuje onaj osećaj koji smo, verujem, svi spakovali za poneti kada smo napustili salu – osećaj zamišljenosti nad egzistencijalnim pitanjima i strahovima, kao i emotivne katarze kao nagrade za taj strah, ruku pod ruku; i to pred skoro do kraja ispunjenom velikom salom, a ko to postigne u gradu veličine reda Zrenjanina dokazana je institucija za sebe.

Aleksandar Petrović