Aleksandar Adža je obećavao karijeru ekstremnog horor reditelja svojim bombastičnim "High tension"-om, jednim fajtklabovskim slešerom koji mu je doneo status pouzdanog holivudskog pečalbara i plaćenika u žanru horora (vidi "Crawl", "Brda imaju oči" "Pirana", "Mirrors" itd.), međutim od tada se još uvek čeka na onaj njegov podjednako ubitačan film.

Nažalost, povratak u domovinu pod okriljem Netfliksa fimom "Oxygen" neće mu vratiti status jednog od najzanimljivijih novih reditelja horora, jer film niti je horor, niti je Adža više tako nov. A ni film nije bogzna koliko zanimljiv.


"Oxygen" je najlakše opisati kao klaustrofobični SF triler koji je, zapravo, žanrovsko preosmišljavanje solidnog trilera "Buried" sa Rajanom Rejnoldsom. U suštini, ako imamo film koji se ceo odigrava u jednoj kutiji, u organičenom manevarskom prostoru, pažnja nam neće odlutati ako je lik koga gledamo zanimljiv i ukoliko su situacije koliko-toliko napete i noktogrižeće.

Ovde imamo Melani Loren, koju većina i dalje zna kao "Šošan" iz "Ingloriuos basterds", kao junakinju koja se bez sećanja i jasne veze sa svetom budi u kriogeničkoj komori koja je pokvarena i iz koje curi kiseonik. Društvo joj pravi kompjuterizovani glas veštačke inteligencije MILO (u izvedbi solidnog Matjua Amarlika) koji odgovara na njena tehnička pitanja.

Film manje-više teče u njihovoj ponekad frustrirajućoj razmeni rečenica koja film odvlači put kakvog detektivskog narativa u kome junakinja treba, kroz seriju precizno postavljenih pitanja, da otkrije ko je, zašto je tu, gde je i kako odatle da izađe. Naravno, iz nekog razloga, njega kriogenička komora opremnja je telefonom, ali pozivanje spoljnog sveta ispostaviće se podjednako frustrirajućim i jalovim koliko i razgovor sa preciznim programom koji ima neodoljivu želju da joj ubrizga sedativ i preti kaznenim merama ako ošteti komoru koja je drži kao u živom grobu. Borba protiv napete situacije tako se pretvara i u borbu između hladne, kalkulisane i proračunate kompjuterske inteligencije i emocijama ophrvanog bića koje želi da preživi.

Adža, kako film odmiče, uspeva da dinamizuje radnju i film dovoljno ispuni novim i otkrivajućim informacijama, od kojih su neke na granici sa sumanutošću, ali pomažu da film koliko-toliko dobije neku protežnu linearnost, pogotovo kako se bliži kraju. Naravno, ništa od toga ne bi imalo smisla da Melani Loren, kako film odmiče, ne postaje sve bolja i sve proživljenije i saosećajnije zaokuplja svoju ulogu koja je klacka na razmeđu emocija, od očaja i pokleknuća do blagih uzleta nade i optimizma.
U jednom trenutku ovo je bio projekat za En Hatavej, ne bi li skliznuo ka Nomi Rapejs pa završio kod nje i mislim da je to bilo i najmudrije rešenje jer pruža ovoj glumici poligon da se najzad odmakne od kultne uloge nesrećne Šošan.

Slobodan Novokmet