Nisam verovao dva meseca pred početak festivala. Dok sam listao ovogodišnji program - nisam verovao. Kako u Srbiji sve može da se promeni za jedan dan (ili u ključne 2 nedelje), nisam verovao da ću čuti Placebo i Gogol Bordelo, a nisam se nimalo potresao što su otkazali. Ne bih ni došao na Arsenal zbog njih. Bilo mi je važno samo da se festival dogodi, jer nisam verovao da sve može da bude kao ranije.

Nisam verovao u narodno predanje da kiša obilazi oko ovog grada, pa sam sedeo u sobi i povirivao kroz prozor, očekujući nevreme. Bio sam skeptičan, ali na objavu Arsenal festa da neće biti kiše, krenuo sam na festival.

Izneverovao sam kada sam video masu ljudi kako prelazi pešački pred Trgom topolivaca. Zaboravio sam kako to izgleda kada stojite u redu, a priče se prepliću, ljudi upoređuju satnice, planiraju šta će čuti, a sa Garden stejdža već se čuje Keni nije mrtav. Zar smo opet publika?

Čak i kada sam se našao pred Partibrejkersima i dalje sam sumnjao. Bilo mi je jasno da sam na velikom festivalu, na pravom koncertu, u masi koja peva Lobotomiju, ali i dalje nisam osećao da je to ono pravo. Da, Brejkersi su imali čvrstu svirku, sve je zvučalo odlično, a čak i Cane nije bio iritantan koliko ume na ovakvim događajima. Sigurno zbog toga što smo se uželeli, ali i zbog poruka između pesama koje su bile ohrabrujuće, brižne, čuvajte zdravlje tipa. U publici je uvek miks godina i tipova ljudi, ali sada me je obradovalo što vidim porodice, decu i roditelje, parove u zagrljajima, matorce i klince. Svi znaju pesme, čak i nove stvari, dok se na stare hitove reaguje oduševljenjem. Tek je pola deset, nismo još ni prvo pivo popili, a mene pesma Žurim šalje na drugo mesto, jer iako su Partibrejkersi i dalje vrhunski bend, tako već decenijama, više ne nalazim u njihovoj muzici ono što mi je potrebno.

foto: Nemanja Đorđević

Nisam nikada slušao Kruševac geto. Da, znam nekoliko pesama koje sam pokupio od ortaka čarapana, kao i neke skečeve koji su me nasmejali, ali nisam verovao da su to zaista pravi reperi koji mogu da nose ceo nastup pred publikom. Razuverili su me sa samo nekoliko pesama, dovoljno poznatih da većina ljudi u publici peva refren. Generalno nisam neki fan komedijaškog repa, ali uz prvoklasne elektro bitove i pozitivu koja nas je zasipala sa bine od tri i po člana kruševačkog geta, uživao sam u nastupu. Pesma Slava u kojoj do detalja opisuju životne scene sa slave, od dolaska, preko muva na pečenju, do biranja kolača primer je humora koji je u srži njihovog repertoara, ali i nastupa, jer pored repovanja, glavni dvojac je između pesama bacao fazone i žalio se što nema činelu da naznače kad je kraj. Završili su sa Idemo na more, uz napomenu da su prošle godine ovu pesmu pevali kao ne idemo na more, što je bio znak da je sada sve opet u redu, mada ja i dalje nisam bio ubeđen.

Tek na Bjesovima sam poverovao. Čim sam čuo uvodno mlevenje pesme Dar, krenuli su refleksi, mišićna memorija koja me automatski savija preko bita tako da ne prestajem da se krećem uz gruv. Zoran Marinković, glava benda i jedini član iz originalne postave koja je pre 30 godina objavila debi album, bio je u elementu performansa. U čučnju, raširenih ruku poput šamana, proživljavao je i projektovao ka publici rifove koji su nas tresli. Za čitav koncert publici se obratio dva puta, ali ceo nastup je bilo direktno kazivanje, samo muzikom, što se moglo videti kada su namerno produžili pevanje stihova Divna je noć. Lista pesama je bila tako izmešana da između neprolaznih hitova budu i, za mene, nove stvari, neke potpuno čudne pesme koje zvuče kao da su na staroslovenskom. Slušao sam ovaj bend toliko puta i o njima često govorim subjektivno, kao fan, ali ovaj koncert je dokaz da su Bjesovi stvorili svevremene stvari, jer nije isto 1997. pevati Sve će se doznati i 2021. ponavljati iste reči, u potpuno novom svetlu gde iz dana u dan doznajemo nove gadosti koje smo krili, nova sramna dela, nove razotkrivene laži. Naježen od prvog dima, opet verujući, znao sam da smo se vratili, ali to više nikada nećemo biti mi stari, mi isti, jer imamo iskustvo kako je živeti bez ovog osećaja, kako je bilo pre i kako je novo staro. Sve je novo, pa i publika, jer pored tvrdokornih fanova koji i dalje nose izlizane majice sa logom benda, tu su i klinci koji proživljavaju koncert kroz ekran telefona, prenoseći uživo na društvene mreže. Nov je i bubnjar, Nikola Jovanović, od ranije poznat publici (i organima vlasti) kao bubnjar bendova Soulcage i Reflection. To mi je posebno drago, jer sam u ranijoj postavi sa dva bubnjara koji se smenjuju uvek osećao promenu u gurvu i atmosferi, dok je sada ceo nastup bio jedna emocija koja se diže i spušta u talasima, da bi eksplodirala u završnici sa pesmom Ime.

Kada se upale reflektori, zagledamo se, jer opet smo tu, grlimo se i pričamo kako se nismo videli 100 godina, koliko je prošlo od poslednjeg koncerta. Pauze koristim radno, jer osećam adrenalin što sam opet na zadatku. Ali sada sam još gori po pitanju izbora muzike - neću se zadržavati mnogo ako me bend ne radi. KBO! je zaista veliki pank bend i simbol Kragujevca, ali meni nikada blizak ni interesantan, pa posle prve pesme, provlačim se kroz masu koja divlja i obilazim krug po festivalu.

Nemam puno izbora. Za mene je ovo rupa u programu i mogu da biram. Malo elektronike u ponoć, muvanje ispred dva DJ-a koji šaraju preko jednoličnog bita. Naočare za sunce štite od pogleda i lasera koji seku preko glava ljudi koji đuskaju. Vruće je, pa odlazim na parking gde su postavljeni stolovi i klupe, očigledno u nedovoljnom broju jer masa sedi po betonu i ivičnjacima okolo. Sa glavne bine dopire ogavna pesma Darja. Bajaga kojeg ću do smrti, pre će biti moje, nego njegove, bojkovati. Lista bendova koje otpisujem, iz estetskih, ličnih ili, kao u ovom slučaju, političkih razloga raste, a Bajaga je već nekoliko puta pocrtao tu odluku. Ne zameram festivalu što on nastupa, po horskom pevanju mogu da naslutim brojnost publike koja je došla zbog Plavog safira, ali moja je dužnost da odvojim hedove od kukolja i da nikada ne zanemarim ono što je van muzike. Ipak, koliko god ga bojkotovao, pesma Što ne može niko, možeš ti, me zatiče nespremnog i dozvoljavam sebi da se prepustim emociji.

Na Arsenalu lako nađete sagovornike, a priče o muzici su omiljena tema kojom pušim vreme. Nazdravljamo iz plastičnih čaša, komentarišemo listu izvođača, prognoziramo leto. Osvestim se tek kad čujem Brkove, još jedan bend koji me ne radi, ali i dalje nemam puno izbora, moji favoriti su tek od 2 ujutru, tako da se nevoljno primačinjem masi ispred glavne bine. Daleko sam, skroz na obodu, tamo gde se ljubakaju zaljubljeni i valjaju razvaljeni, ali osećam reakcije mase. Samo zajebancija, to je glavna parola ovog benda, a i glavni razlog što mi nikada neće biti interesantni. Već sam ih sretao na nekoliko festivala, ali ovo je bio prvi put da sam im dao više od pet minuta fore. I da, kapiram šta je poenta, kapiram i fazon, ali ne osećam ništa. Priče između pesama su duže od samih pesama, fore su jeftine i retko duhovite, ali sve to ima neki šarm, neku seljačku dopadljivost, pa kad se Šamso vrlo otvoreno posrao po Van Gogu i Osvajačima, dobio je moje simpatije. Malo sam i cupkao uz Malu i Opasno se drogiram, i drago mi je što sam ostao toliko jer sam video kako plastična čaša odleće u nebo i ne vraća se na zemlju, ali osim kratke zabave, nisam dobio ništa više od ovog benda i siguran sam da više nema razloga da pokušavam.

Isti osećaj imam i sa Obojenim programom. Koliko obožavam njihove albume, toliko mi je živi nastup mučan. Sve mi je mlako, neubedljivo, kao da slušam kaver bend koji svira obrade pesama koje znam napamet, uprkos svim nepamtljivim tekstovima. Očigledno nisu planirali da potraju tako dugo, pa sada Kebra mora da se podseća iz rokovnika šta treba da peva. Da, ima to svoj gruv, super radi ljude, jer svi pevamo onaj drugi deo u Ona je tu, ali i ovaj bend mi je na listi kao još jedan od onih koje bih voleo da ne viđam tako često u programima festivala.

Treba nam više Funk shui-ja. Dajte nam ovakve bendove, nešto što nismo čuli, neku premijeru, ne samo u Kragujevcu, nego i u celoj Srbiji. Makedonski trio, o čijem kvalitetu me prate glasine još od prošlogodišnjeg Menta, imao je vatreno krštenje na Arsenalu. Prvi put su se našli pred domaćom publikom i siguran sam da većina nije ni znala ko su. Ali Meteori, prva pesma kojom su otvorili nastup, opravdala je očekivanja. Slušali smo nešto drugačije. Da, to je svakako fank, ali sa puno besa, odmah nakon baladičnih milovanja, a pre S.O.S. elektrobita koji pišti preko lomljavine i teškog gruva. Ne znam da li je majstor za rasvetu tek na njihovom nastupu skapirao da ima i opciju za strop, pa je isprobavao do poslednje pesme, što nas je u prvim redovima ubijalo. Uz nebalansiranost vokala i efekata, to je bio jedini problem sa ovim nastupom, jer sve drugo je bilo za pamćenje. Iako sam razumeo tek 2-3 reči teksta (sakam, Makedonija), sve drugo mi je govorilo šta treba da osećam. Drago mi je da je i bend na kraju bio zadovoljan, uz zahvalnost publici na premijeri, jer načuo sam da im je pauk odneo auto, pa da su veći deo dana rešavali taj problem, da bi im tokom koncerta neki pomahnitali tip bacio majicu na binu, uz podignuti srednji prst, što mu nije bilo dovoljno, pa je pokušao i da se popne na binu. Da, to je zasigurno najbolji način da se kaže: Dobrodošli u Šumadiju!

Dužina ovog teksta može da se uveća za duplo ako bih napisao sve utiske posle Repetitora. Mogao bih samo o tome kako sam iz drugog grada doneo na potpisivanje omot ploče Prazan prostor izeđu nas koji može i da ne postoji, njihov poslednji album koji je u osam pesama vrlo ubedljivo dočarao prošlogodišnju atmosferu i iskustvo.

Mogao bih danima o njima, jer ovo nije prvi put da za Heličeri pratim njihove nastupe, kako u Srbiji, tako i van. Možda hedlajneri imaju duži staž, ali sumnjam u kilometražu. Možda su više zastupljeni u medijima, ali nisu glavna vest. Možda ih svi slušaju, ali nikome ne trebaju. Repetitor je zasigurno u ovom trenutku najvažniji bend koji imamo, a najbolje od svega je što im tek sledi bum u karijeri predstojećim izlaskom na istočno tržište.

U tri ujutru na Garden stejdžu nema civila, kako je rekao Boris Vlastelica. Počinju sa Ekspedicijom, pa odatle ne staju, skoro bez pauze vezuju pesmu za pesmom. Čekao sam Kroz vetar i glas Ana-Marije Cupin koji prvo miluje, a onda grmi preko dva basa. Sreća je što nisu odsvirali Crvenu, jer bi to bila moja overa. Umesto toga su nas zasipali rokanjem. Opet je sreća što ugašene fabrike ne mogu da eksplodiraju, inače bi zbog pesme U pravom trenutku imali eksploziju veličine deset Sloboda. Na njihovom konertu vidim i doživljavam sve: znojave glave koje se sudaraju u šutkama, dvoje koji se celo veče muvaju da bi se konačno poljubili, horsko pevanje, polivanje pivom, nevericu, radost, iskupljenje. Njihove pesme nikada nisu bile samo zabava, pa zato mogu uz nove stvari da sviraju i Pukotine sa prvog albuma, a da to sve ima logiku i bude u celini. Zbog toga i završavaju nastup sa Kost i koža, eksplicitnim pozivom na borbu koji, ako nekome nije bilo jasno, Blastelica pocrtava sa posvetom Stojanki Stojanović. Završavaju prerano, pa ne odustajemo od poziva na bis ni kad nam dva puta sugerišu da je kraj festivala i da jednostavno ne može više.

Iznenađen sam što bih mogao još, pa pratim ekipu koja ide na ranojutarnju klopu. Ispred Taki M ni od kuda počinjemo da pevamo Život je tombola dok delimo pljeskavice. Sad verujem da će biti sve bolje.

Andrea Kane