Robin Vijilams je bio čovek retkog talenta za brzu, iskričavu, inteligentnu i neretko eksplozivnu komediju, a sticao se utisak da je za razliku od drugih komičara Robin kao onaj „durasel“ zec koji može da trči brže, dalje i efikasnije od većine. Međutim, Robin je neretko uspevao u svoju glumu da ubaci kvalitet dijametralno suprotnog senzibiliteta pokazujući zavidan osećaj za suptilno, nenapadno, a efikasno kanalisanje čitavog niza emocija. 

GOOD MORNING, VIETNAM (1987)

„Dobro jutro, Vijetname“ je bio prvi film u kome je Robin Vilijams bukvalno ščepao za gušu širu publiku poručujući kako nije samo bezazleni brzogovorljivi komičar sa povremenim izletima u dramske uloge, već jedna nekontrolisana sila prirode koja udara kao tajfun. Glumeći radio-voditelja koji zabavlja vojnike na službi u Vijetnamu, Vilijams uspeva da bude urnebesan, ali nikada ne ispuštajući u glumi dizgine situacije koja je savršeno svesna da su svi zajedno zatočeni u paklu rata koji nikoga od učesnika ne ostavlja neokrnjenim. Iako ima zadatak da bude klovn u neljudskim uslovima, iz njega izbija saosećanje i prezir zbog situacije u kojoj se nalazi.

DEAD POETS SOCIETY (1989)

U ovom filmu Vilijams ulazi u, možda po nekima, netipičnu za njega rolu profesora engleske književnosti na prestižnom muškom koledžu, međutim od momenta kada progovara svojim studentima tražeći od njih da pocepaju stranice iz svojih udžbenika, svesni smo da ništa kod ovog profesora neće biti uobičajeno. Robin unosi u ulogu tragove svoje patentirane vrcavosti i blagog ironičnog zahvata, ali zapravo uloga pleni šarmom mentorskog senzibiliteta i topline prema mladim umovima koje treba da oblikuje. Robin nadahnjuje, inspiriše i provocira svojim netipičnim načinom predavanja koje je više dijalog sa studentima nego puko dogmatsko dresiranje.

MRS. DOUBTFIRE (1993)

Ovo je nesumnjivo najveći hit Robinove karijere, međutim upravo je Robin uspeo od ovog filma da napravi više od obične „Neki to vole vruće“ „krosdreser“ komedije zamenjenih identiteta. Iako cela premisa po kojoj se brižni otac prerušava u dadilju škotskog porekla da bi bio bliže svojoj deci nakon razvoda deluje, blago rečeno, uvredljivo nategnuto, Robin celu situaciju svojim iskrenim i požrtvovanim performansom čini uverljivom i održivom. Iako su šminka, zapaljene silikonske grudi, veštački zubi i smešan akcenat u prvom planu, iz Robina izbijaju iskrene emocije brižnog oca koji bi uradio sve za voljenu decu.

GOOD WILL HUNTING (1997)

Iako je ovde u prvom planu naslovni Vil Hanting, genijalni i problematični maldić, Robin jednim delom apsolutno krade film od tada još neiskusnog Meta Dejmona. Evocirajući mentorski senzibiliet ranije pokazan u filmu „Društvo mrtvih pesnika“, Robin je ovde pouzdana očinska figura koja pokušava da vrati na pravi kolosek zbunjenog mladića. Bivajući dozirano duhovit, ali zapravo elokventan, topao i zaštitnički nastrojen, Robinova uloga brižnog psihijatra donosi mu prvog i jedinog Oskara u karijeri za sporednu mušku ulogu i postaje neka vrsta uloge-krune koja je u tom momentu bila vrhunac njegove karijere.

ONE HOUR PHOTO (2002)

Iako nije u pitanju popularan i često repriziran film, ipak je posredi uloga koja je zgranula sve one koji su film odgledali. Nekima koji nisu navikli da gledaju Robina suzdržanog, kontrolisanog i sa intenzivnim unutrašnjim životom koji ne izbija na površinu lica, ova uloga je bila pravo iznenađenje i mini glumački čas o tome kako se glumi psihički neuravnotežena osoba. Portretišući radnika u foto-radnji koji polako biva opsednut porodicom čije slike razvija, Robin je zastrašujuć na jedan realističan način na koji barokni Hanibal Lektor nikada nije bio, unoseći u svoju ulogu psihotičnost, smirenost i dozu tuge i sažaljenja. Iako negativac, on uspeva da izazove simpatije prema svom liku koji je uznemirujuće bolestan, ali zapravo u suštini duboko usamljen čovek. Apsolutno genijalno.

Slobodan Novokmet