2013. smo dočekali (ako smo uopšte i čekali) nastavak samostalne priče o Loganu – najistaknutijem heroju X-men univerzuma, čuvenom Vulverinu, priče koja je 2009. godine počela filmom X-men Origins: Wolverin. Međutim, pošto je taj film dočekan na jednu univerzalnu (što kritičarsku što gledalačku) kandžu na koju se sočno nabo i iskrvario, ideja o nastavku bila je opravdana i iščekivana samo masnom zaradom filma i nikakvom drugom motivacijom.

Stvari su mogle da se prodrmaju angažmanom Darena Aronosfkog koji je bio vreo od uspeha „Crnog labuda“, međutim on je negde na kraju pretprodukcije odustao i otišao umesto toga da snima „Noah“. Angažovan je umesto njega iskusni Džejms Mangolt, čovek koji je snimio sasvim solidne drame „Cop land“ i „Walk the line“, zaintrigirao nas trilerom „Identity“ i napravio vrlo gledljiv rimejk klasičnog vesterna „3:10 to Yuma“. Međutim, Mangoltu je možda za ovakvu vrstu projekta falio taj izvesni „stripovski“ senzibilitet, „gikovski“ šarm koji krasi tipove kao što su Giljermo del Toro ili Džejms Gan i koji bi ovaj nastavak za nijansu pomerio iz matrice „sve viđeno, sve očekivano“. Jer upravo je to osnovni utisak posle ovog filma – nastavak snimljen čisto zbog nastavka, urađen solidno, zanatlijski precizno, ali bez onog poletnog senzibiliteta koji bi vas naterao da poskočite i kažete: „E ovo je film koji je vredelo gledati“.

Vredelo je ako imate 12 godina, za sve ostale je samo jedna uspavanka-razbibriga koja deluje dovoljno drugačije od prethodnog filma da ne izazove utisak „deža vija“, ali nastupa sa već toliko puta viđenim elementima i klišeima da na pola filma ipak uspevate da zadremate.

Pratimo Logana posle radnje koju možda još neko pamti iz trećeg nastavka X-men franšize – The Last stand. On je izgnanik, usamljenik bez oslonca i korena, zaštitnik prirode i divljeg života, mrzitelj ljudi i svega što je ljudsko. Njegovu svakodnevicu remeti dolazak misteriozne Japanke koja ga poziva da dođe u Tokio i oprosti se od čoveka kome je jednom davno, za vreme bombardovanja Nagasakija, spasao život. Naravno, posle prvobitnog nećkanja i mrštenja, naš junak će se obresti u Tokiju gde ga čeka čudna zavrzlama događaja, obračun sa japanskim jakuzama koji žele da otmu bogatu naslednicu, gubitak svojih moći besmrtnosti i nepovredivosti koji će ga učiniti ranjivim i veza sa makar nekoliko nasumičnih devojaka i žena.

Ono što donekle vadi „Vulverina“ je to što je radnja izmeštena u egzotični Japan, međutim o japanskoj kulturi ne saznajemo ništa novo osim gomile stereotipa o časti, strogom odgoju, patrijarhalnom uređenju i vladavini „jakuzijanskog“ kriminala. Međutim, lokacije su dovoljno filmične i atraktivne da mogu makar vizuleni identitet filma da izmese iz X-men univerzuma. Akcija je, takođe, dobro dozirana i ne preterano napadna uglavnom se svodeći na obračune „prsa u prsa“ Logana sa raznim japanskim nikogovićima (među kojima su i nindže), a tu je i jedna urnebesno-zabavna scena na vrhu japanskog „metak“ voza koja će vas site nasmejati i podsetiti na završetak prve „Nemoguće misije“. Dobro je i to što Hju Džekmen, glumac kome niko ne može oduzeti „vulverinski“ identitet, sasvim postojano obitava u svojoj ulozi ne odstupajući iz nje ni milimetra, ržeći, mršteći se i izbacujući „onelinere“ kao klikere.

Loše je to što smo dobili samo jedan prosečan nastavak, film koji deluje kao npr. drugi u nizu od 200. Tema smrtnosti je za Logana vrlo bitna a ovde je nedopečena, lik je stavljen u tu situaciju, pokazane su relativne konsekvense tog procesa, ali ne i psihološka reakcija lika na to što mu se dešava. Gubitak besmrtnosti on prihvata kao da je dobio boginje kojih se pošto-poto mora rešiti, što on nekako na kraju, bez većih posledica i uspeva. Takođe, film je opterećen sa čak 4 ženska lika od kojih je jedan fleš-bek Džin Grej, a ostale su komotno mogle da se smanje na jednu ili dve. To uključuje i Loganovu besmislenu i potpuno „sa nebesa palu“ vezu sa bogatom japanskom naslednicom koju treba da štiti i u koju ne poverujete nijednog minuta i koja, što je uznemirujuće, deluje pored Logana kao da je 30 godina mlađa od njega.

Iako šibadžija svetske klase i provereni srcolomnik, Logan ipak nije Džejms Bond i nije baš toliko neophodno da se u svakom filmu spanđava sa drugom, on je ipak 15-ogodišnji mutanat ranjene duše i problematičnog karaktera, a ne član boj benda. Takođe, filmu bi mnogo više koristio jedan jasni, profilisani i harizmatični zlikovac koji bi se dostojno suprotstavio Loganu, dok ovako imamo čak tri ili četiri poluzlikovca od kojih nijedan nema jasnu, ili makar verodostojnu motivaciju svojih postupaka, osim one koju je najlakše objasniti (pohlepa).

Druženje sa Loganom, posle ovoga, očekuje nas u još najmanje dva filma (ovo je bio ukupno šesti u kome se pojavio dok je sedmi Logan iz 2017.), te se stoga nadamo da će scenaristi naći u sebi snage da ovaj lik još malo dosenče i približe glumačkim kvalitetima koje Hju Džekmen svakako poseduje. 

Slobodan Novokmet