Poezija služi više gospodara i kao takva, može biti vrlo umirujuća ili napadački nastrojena, urbana ili lišena pojmovnika "gradskog asfalta", čak i nastrojena politici i diskursima koji ne sežu u daleku prošlost.

Ipak, njena glavna uloga je da opiše svet u pesniku i onome što ga okružuje, da leči ali i da opominje, kao oni neugasivi rumunski satovi sa buvljaka (pišti li pišti, ko se seća, zna o čemu pričam).

Ispašće komplikovano za svariti, ali je sve to stihovana pisana reč i zato govori više o nama samima, i o piscima i o čitaocima, otvara rane i vida ih čudovišnom brzinom. 

U ruke mi je došla zbirka pesama Siniše Tucića "Mehanički monstrumi", u izdanju PPM Enklave. Prvo na šta sam pomislio "ovo apsolutno ljudski zvuči" i nisam se prevario. Dobro, pomislio sam i na mecha-robote, ne zamerite. Zbirkom odišu tragovi nečega što je nekad bilo čovečije, tuga, bol, a zatim zamrlost čula, kao posledica utopljavanja u urbanu sredinu, bez neonskog sajberpanka, jer nam ni dodaci u vidu čipova i metala, a ni delovi već postojećeg tela neće pomoći da postanemo bolja bića, već ćemo skliznuti u nepoznatu budućnost, dok su šanse 50/50 za boljitak - dotle je došlo ili će uskoro doći.

Tucić u ovoj zbirci, između ostalog, svo vreme preispituje osetljivost srpskog društva u globalnim razmerama, gotovo ga opisujući sa distopijske distance i dotiče se tema koje su manje-više neprijatne i o kojima se i dalje govori šapatom ili se guši diskusija u začetku. Njih, na sreću ili nesreću, uvek ima mnogo.

Ono što zaista ne bih dodatno da seciram, jer je duh tog vremena iskasapljen sam po sebi, jesu ratovi na tlu bivše SFRJ i SR Jugoslavije - autor je tu zauzeo neutralan stav (barem sam ja to tako doživeo) i pokušao da pruži omanju analizu tih nemilih događaja - iako mi se dopada simbolika jednog kuvala, zajedništvo, jer me podsetilo na moje studentske dane.

Naravno, tu su i alegorije o našem vlastodržačkom sloju društva, koji (verovatno) neće nikad čitati poeziju, niti prepoznati slojeve značenja sadržanih ovde, jer su im dovoljni njihovi pomagači i komentarisanje na bespućima interneta. Neka tako i ostane.

Vi, sa još funkcionalnim mozgom, gutajte ova slova.

Ono što mi je zaista privuklo pažnju i što smatram, da tako jukstapoziciram, "vrednijim" delom zbirke i pokazateljem svečanog minimalizma autorovog stila jesu pesme koje se bave postavkom čoveka u gradskom okruženju, u ave prirodnijoj simbiozi sa modernim tehnologijama, tim neiskorišćenim potencijalom, kao i vrtlogu sopstvenih misli i sopstvenih organa. Poigravanje rečeničnim konstrukcijama, blagi 'štreberski' kapacitet stihova zbog mnogobrojnih referenci, pa i direktnih citata su zapravo književni metod koji obogaćuju situacije u kojima se čovek-lutka, sa skrivenim programatorskim sposobnostima grubo otiskuje u životu i prostoru, psihi i virtuelnim panoramama ljudske prostote, nesnalažljivosti i pritajene dobroćudnosti, skrivene kao tumor.

Pored vešto poturenih, prividnih oksimorona u vidu pravoslavnih pankera (mada, fanzin Smrt Svetu?), ali i slatkorečivih utvara neoliberalnog kapitalizma i odbačenih ljudi zbog različitog pristupa svetu, pola, religije, introvertnosti, invaliditeta (u bilo kom smislu), sve do "normalnog" čoveka, koji poludi zbog beskraja mogućnosti, a i sam je 'hendikepiran' zbog pretpostavljenih pogrešnih osećanja, otuđenosti, dosade, urođene mizantropije i nihilizma - i sve se to vrti u krug pred napretkom civilizacije, koji čeka pogodan trenutak, a on nikako da se nakane.

Oni drugačiji, izopšteni iz društva kroz istoriju mogu promeniti svet, ali to ne uspevaju. Povukao bih paralelu sa parafrazom (nekoga, navodno Debbie Harry) da u rokenrolu nešto novo mogu reći samo žene i homoseksualci, iako je to izrečeno još osamdesetih. Tucić je učinio veće 'svetogrđe' i to transponirao na hermafrodite kao "nepostojeću deponiju ideja" - najjači utisak mi je ostavilo upravo ovo, ne u fiziološkom smislu, već koliko smo toga propustili i koliko je glasova briljantnih umova ugušeno, jer su razmišljali u drugom pravcu. Ogromna tema za razmišljanje i razlog za poniranje u mitologiju i fantazmagorična saznanja.

Kad smo kod gušenja ideja i posvete u naslovnoj pesmi, tu je za pravi primer uzet Vladislav Petković Dis, nepravedno, mnogo nepravedno odbačen pesnik od tadašnje kritike i (suzdržavam se), užasnog Skerlića. Tu su i delići jugoslovenske avangardne i postmoderne poezije, podjednako ismevane i prokažene u zenitu stavaralaštva u evropskim i svetskim krugovima. Sve to dođe na svoje, pa njihove ideje isplivavaju tek sada, u mislima i srcima aktuelnih pesnika.

"Monstrumi" nisu za svakodnevno čitanje radi puke zabave, jer je dozu gorčine potrebno utopiti u jakoj kafi ili piću i cigareti, kako ko preferira i koliko je spreman da se nosi sa "gresima otaca" na našim prostorima. S druge strane, postoji prilika da se nauči nešto novo, da se pronađe makar delić onog iskonskog, od krvi i mesa, vratiti se prirodi (ne i hippie smislu) i prekriti krhotine mehaničkog srca koje smo svi zapatili u međuvremenu i prostoru koji se neprestano širi i sužava oko nas, a borba je jedino u šetnji ili lebdenju nad provalijom koju sami sebi kopamo.

Daniel Tikvicki (Либрарион)