Kažu da je većina onih koji su krenuli strmom stazom umetnosti, to najviše učinila zbog nesrećnog detinjstva ili komplikovanih odnosa sa najbližima, tj. da je to bila odskočna daska za njihov let ka onome u čemu će moći pokazati svoj duh i svoje umeće, oslobođeni od pritisaka i nerazumevanja kojima su bili izloženi. Iza mnogih umetnika bila je upravo jedna takva slika.

Ili su njihovi roditelji bili apsolutno nezainteresovani za sklonosti njihovog deteta, ili je to što su učitavali od njega bilo u totalnoj suprotnosti sa njihovim uverenjima i načinom života, ili, potpuno obrnuto, dete nije moglo da se pomiri sa onim što ga okružuje, čak i ako u tom porodičnom gnezdu nije bilo nekog dubljeg nerazumevanja i osuđivanja. Takvi mladi ljudi su želeli više.

Biti drugačiji ponekad je bilo prokletstvo i za jedne i za druge i trebalo je pronaći neki kanal u koji su se mogle izliti sve one nagomilane emocije, zapažanja o sebi i društvu i otisnuti se u svet u koji je pojedinac želeo da prenese neku poruku.

Umetnost je najbolji način da svetu pokažete šta mislite o njemu. Bilo da ste glumac, muzičar, slikar, grafički dizajner, vajar, strip-umetnik, pisac, pesnik, bilo da crtate grafite i murale, vaša je poruka vidljiva i ona ima uticaj na ljude kojima je upućena. Neki na nju ostanu ravnodušni, neki se zbog nje razbesne, neke potakne da i sami počnu da prave slične stvari, inspirisani i sa velikom dozom entuzijazma, neki će tu poruku ismejati, kritikovati, a neki će se za nju založiti i braniti je celim svojim bićem. Ideje koje se pretoče u konkretne akcije i dela koja ostaju za sva vremena, su izuzetno osetljivo područje za one koji su stali iza njih svojim imenom, jer oni snose svu odgovornost koja ide sa njima. Neki umetnici tako brzo izblede na toj istorijskoj tabli zasluga za mnoge stvari na koje su direktno uticali, a neki i dan danas stoje u samom vrhu, iako su godine kad su počeli da deluju sad već davna prošlost.

Jedna od takvih barjaktarki promena i novog glasa, ovog puta u muzici, je i Patti Smith.

Patti Smith, 2007.
Patricia Lee je odrastala u ruralnom području New Jerseya, u porodici koja je bila izuzetno vredna i posvećena vaspitanju svoje dece. Iako nisu bili visoko obrazovani, bili su veoma načitani i inteligentni. Majka joj je bila konobarica, a otac radnik u fabrici, i uprkos napornom radu, živeli su oskudno, a često nisu imali ni šta da jedu.

Patti je već sa deset godina našla posao na poljima borovnice, a i čuvala je decu, da bi pomogla oko kućnog budžeta. Četvoro dece je zahtevalo veliku brigu i odgovornost, i u kući se tačno znalo ko šta radi. Po Pattinim rečima, njeni su roditelji mnogo vremena provodili u razgovoru sa njom. Iako je majka bila poprilično stroga kada su u pitanju psovke, pušenje, seks pre braka - Patti joj nije to zamerala jer su to bili 'uobičajeni moralni kodeksi' tog vremena. S druge strane, prema ostalim stvarima i društvenim pojavama, bili su veoma otvoreni i nisu previše marili za nečije versko, političko ili seksualno opredeljenje.

'Bilo im je važno samo da je osoba koja dolazi u njihov dom - dobar čovek!'

Ova sjajna muzičarka i, pre svega, pesnikinja, odgajana je kao Jehovin svedok. Otac joj je bio agnostik i uz majku, vernicu, klima u kući je bila takva da se moglo čuti i ono neophodno kritičko mišljenje koje je u deci stvaralo zdrave nazore i dopuštalo slobodu govora. Volea je da razgovara o Bibliji koja je u kući bila važna smernica moralne ispravnosti.

Ipak, Patti nije želela da ograničava svoj duh crkvom ili bilo kakvom institucionalizovanom religijom, 'želela je imati individualan odnos sa Bogom i biti umetnica'. Oko ove stvari porodica se ipak osećala nesigurno i pokušala je da skrene pažnju mladoj devojci da je put ka Hristu jedini ispravan i da će, kad dođe vreme za to, morati izabrati: veru ili umetnost. Patti je, uz mnogo promišljanja, teško odabrala ovo drugo. I danas tvrdi da je to bila najteža odluka u njenom životu koju i dalje preispituje i svesna je da će je to pratiti tokom celog njenog života. Navika da se moli je toliko utisnuta u njeno biće, da je postala neotuđiv deo njenog karaktera.

Sa 20 godina, Patti je shvatila da je svet van njenog porodičnog okrilja uznemirujuće drugačiji i da se dešavaju velike stvari koje su potresale običnog čoveka, koje su ga gušile, ograničavale mu slobodu i ugnjetavale ga. Njena porodica je nekako bila pronašla sredinu na kojoj je bila sigurna od potresa na političkoj i socijalnoj sceni, ali za mladu osobu koja je imala toliko toga za reći, sredina nije bila ono što želi za sebe. Pošto nije bila sjajan đak i nije mogla da se nada stipendiji, shvatila je da će morati mnogo raditi da bi se otisnula u svet i započela samostalan život i studije, koje nije uspela završiti...

Mlada devojka u New Yorku, koja je naučila da radi i da radom obezbedi hranu i odeću, nije smela da se prepusti sanjarenju o velikoj karijeri. Bila je svesna toga da nije muzičarka i da bi bilo dobro naći nešto sigurnije za početak, ali i to je bilo veoma teško. Za većinu poslova je bila dugačka lista čekanja, čak i za knjižare i fabrike... Morala je svu svoju snagu da rasporedi na dva fronta - rad i poeziju.

Patti je nekad znala da piše poeziju i po celu noć i po njenim tvrdnjama - zbog toga je osećala krivicu:
'Da li je ispravno da se prepuštam pisanju poezije dok ljudi gladuju i dok hiljade njih gine u Vijetnamu? Dok sam bila mlada devojka, mnoge stvari su me progonile. Ponekad mi je bilo teško pomiriti sve to...'

Iako je često bila sumnjičava prema svojim pesmama, pitajući se da li je ono o čemu piše dobro, u jednu stvar je bila potpuno sigurna - njeni nastupi su joj lako padali i uživala je u komunikaciji sa publikom.

'Lako mi je izaći na binu i našaliti se sa ljudima, razgovarati s njima, pevati za njih. Ne mislim o sebi kao o muzičarki. Da, umem da pevam, ali sam ja pre svega performer.'

Njena skromnost je ujedno i njena najveća vrlina. Kad se seća njenih prvih kontakata sa umetnošću, na um joj padaju sličice u knjigama koje su je privlačile još dok nije umela da čita. Na prvu izložbu, kada je imala 12 godina, poveo ju je njen otac, zajedno sa ostalom decom. Bila je preplavljena divljenjem gledajući slike Whistlera, Dushampa, Thomasa Eakinsa, Sargenta i Picassa. Mogla je osetiti kako su ovi sjajni ljudi umetnošću izražavali maštu koja je bujala u njima.

S obzirom na to da je i sama bila veoma maštovita i da je tu maštu hranila mnogim pročitanim knjigama, njen joj je put postajao jasniji:

'Čim sam postala dovoljno stara da shvatim da ljudi poput mene pišu knjige, poželela sam da pišem i sama. Pisala sam, a kasnije i snimala pesme za ljude moje vrste. Za one koji su se osećali usamljeno. U to vreme, mnogi roditelji su odbacivali svoju decu koja su bila homoseksualci, pogotovo dečake. Isto je bilo i sa onima koji su želeli da budu umetnici ili se osloboditi naturenih obrazaca pošanja. Bilo je i onih koji tokom post-hipi perioda nisu mogli da nađu svoje mesto u društvu. Te sam ljude doživljavala kao svoje. Nisam bila homoseksualna, ali sam želela, a i dalje želim, biti slobodna. Kada sam odrastala, pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, bila sam marginalizovana u školi. Drugarice su me zadirkivale zbog kose. One su sve izgledale isto, i bile su zaista lepe sa tim modernim frizurama, ali mene to nije zanimalo. Oblačila sam se drugačije i to se nastavilo i kasnije, pa je i moj put bio drugačiji... Bila je to jedna potpuno drugačija šetnja, i nije me bilo briga šta će ostali reći, sve dok je ono do čega mi je stalo bilo dobro, kao i da sam dobro radila svoj posao!'

Patti je ostala dosledna sebi i svojim idejama, i nije izneverila svoje brojne obožavaoce koji su se pronašli u njenim pesmama.

Koliko joj je u svemu pomogla porodična podrška i emotivna stabilnost koju je ponela iz tih formativnih godina, vidi se i po njenoj predanosti muzici, ali i porodici. Patti je bila u emotivnoj vezi sa Samom Shepardom, dok je on bio u braku sa glumicom O-Lan Jones. Kada ju je Sam angažovao za njegovu predstavu 'Cowboy Mouth', Patti nije imala pojma ko je on. Ubrzo su započeli burnu vezu koja je naglo završila njegovim odlaskom u London, sa ženom i sinom. Patti je ostala u New Yorku, skrhana i razočarana, ali profesionalna i prijateljska veza sa glumcem nije tu stala. Njihova saradnja nastavila se i kasnije. Na albumu obrada 'Twelve' iz 2007. Patti je otpevala i 'Nirvaninu' pesmu 'Smells Like Teen Spirit', a Sam je svirao bendžo.

Glumac je nakon razvoda od O-Lan bio u tridesetogodišnjoj vezi sa Jessicom Lange, a Patti se udala za muzičara Freda 'Sonic' Smitha 1980. sa kojim je bila u braku sve do njegove smrti 1994.

Tatjana Smiljanić