Pomislio bi čovek da će Dru Godar, čovek koji je snimio vrlo simpatičan „Cabin in the woods“ kao neku vrstu postmodernog horora, dati određeni preokret i žanru noar trilera, ali avaj… „Bad times at the El Royal“ deluje kao kolekcija najboljih hitova Kventina Tarantina sa tek ponekim daškom odličnosti koja ga izdiže iznad svakodnevice. 

Nagledali smo se i boljih i gorih filmova koje se dešavaju u hotelima, a „El Royal“ koristi ovaj filmični seting, potpomognut stilicizmom kasnih 60-ih, da uprizori jednu neo noar triler zavrzlamu koja se napaja pomalo i različitim kulturno-političkim implikacijama 60-ih, kao što su Nikson, Vijetnam, čudni religijski kultovi i sl. Pratimo grupu misterioznih individua koji se spletom okolnosti okupljaju jednog dana u nekada slavnom a sada pomalo oronulom hotelu na razmeđu Kalifornije i Nevade koji, podjednako kao i njegovi gosti, krije određene tajne.

Kako misterija svakog gosta počinje da se odmotava, tako će se i sudbine pristnih gostiju preplesti, zajedno sa svrhom samog hotela i njegovom tkaninom. Film je stilski superioran u odnosu na ostatak slične ponude, a u trenucima postavljanja misterije deluje čak i zabavno i intrigantno, pogotovo zahvaljujući i ulogama pouzdanih Džona Hama i Džefa Bridžisa. Međutim, negde od polovine počinje da se raspada na ipak prebrutalno vreme trajanja od dva sata i 20 minuta koje je pretrpano nepotrebnim pevačkim deonicama jedne od junakinja, zamornim flešbekovima i sporom poslednom trećinom koja umesto da nas nagradi ponekim prokretom, uvodi radnju u ipak predvidljivu konkluziju. Ipak, u ovom wannabe Tarnatinu može se naći sat vremena solidne filmske zabave kojoj je falilo još boljih i svedenih 45 minuta.

Slobodan Novokmet